Povijest Slavonije u sedam požara | Stanko Andrić

8. LISTINE I EGZEGEZE

Tatarska je provala protutnjala sjevernim i zapadnim rubom Slavonije. U povratku, pak, podjednako nepogibeljno, mnogo južnije. Donja se Slavonija regbi pritajila, ostajući doista gotovo pošteđena. Već ste u Čazmi otišli dovoljno daleko na zapad da se izložite strašnoj opasnosti. Onamo se poslije bitke na Šaju povukao ranjeni Koloman, Belin brat i hrvatski ban, možda istinski i tragični junak poraza. Tu je izdahnuo na rukama dominikanaca koji ga dostojno sahraniše u svojoj crkvi. Ali za Tatare neprijateljstvo i mržnja ne prestaju sa smrću. Suvremenik Europljanin tu se pretvara u zgrožena etnologa ili čak zoologa: „Bezbožni i prokleti narod Tatara najradije je svojim zločinačkim rukama oskvrnjivao kršćanske grobove i razbijao grobnice, osobito kraljevske, te razbacivao kosti na sve strane.“ (Historia Salonitana) Tako su, dakle, Tatari razorili i razbacali: grobnicu, Kolomanove kraljevske kosti, dominikansku crkvu, Čazmu.

Međutim, čak ni nezadrživo tatarsko ratovanje nije čista okrutna slika lišena ikakvih praznina. Te praznine, zatišja, oklijevanja, neizbježivo postoje: one otvaraju prostor potreban povjesničaru da umuje, da relativizira. Kad se poslije poraza na Šaju ostaci hrvatske i ugarske vojske povlače u Dalmaciju, onda pozni povjesnik koji gori od želje za istinom u tome vidi mnogo više, čitavu složenu operaciju i njenu psihološku pozadinu. Zapravo, tumači on, „hrvatski stratezi nisu smjeli ni pomišljati da bi se mogli oprijeti tatarskom konjaništvu na ravnicama Srijema i Slavonije. To bi bio očajan pokušaj. Oni su vrlo spretno i vrlo umno iskoristili vrijeme koje im je Subutaj dopustio“.

Oni dakle nipošto ne bježe, oni umno manevriraju. Priča, jednom pokrenuta, grana se dalje i nadovezuje; sad se može štošta reći i o Subutaju:

„On, koji je bolje nego itko poznavao vrijednost brzine u ratu, dao je Hrvatima vremena da se pripreme, srede i utvrde, da saberu i uvježbaju sve sile. To je bio životni grijeh najvećega vojskovođe svih naroda i svih vremena.“

A sve su to tek pripreme za glavnu, vrtoglavu Pavičićevu tezu: Mongoli se nisu povukli odustajući od osvajanja, kakva besmislica!, i zbog dinastičke smjene. Povukli su se poraženi od Hrvata u teškoj, strašnoj bitki na legendarnom Grobniku, na kojem se odlučivala sudbina svijeta.

„Tako je preko Azije i Europe prošla ogromna Subutajeva vojska, rušeći i pustošeći države jednu za drugom, dok ne zape na klisurama Velebita i tu se spljosnu u mlake krvi, koja se u potocima sali u Jadran…“

Subutaj bijaše nakanio da pokori svijet; ali čovjek snuje, a Bog određuje. Za tom će mudrošću posegnuti povjesnik Tresić-Pavičić, možda zato kako bi trijezno otklonio posvemašnju zaslugu, a jer je povrh svega pjesnik, proširit će je bučnom perifrazom:

„Čovjek snuje, a netko, neusporedivo moćniji i od neslomljivog vrhovnog gospodara Džingis Kana, određuje.“

Osamdeset godina nakon što je Ivan Kukuljević ojađeno utvrdio „oskudicu poznanja orijaške ove borbe malenoga našeg naroda“ (u svojoj Borbi Hrvatah s Mongoli i Tatari iz 1863.), pisac sangvinične knjige Izgon Mongola iz Hrvatske zatječe tu borbu nimalo bolje upoznatu, štoviše porečenu iz tabora pozitivne znanosti (Smičiklas, Šišić, Klaić). Pavičićevi su argumenti, međutim, tvarni: darovnice Bele IV. zaslužnim ratnicima. Službena ih historiografija, zacijelo opravdano, drži naknadnim krivotvorinama. Tresić-Pavičić poziva na njihovo ponovno čitanje.

Posrijedi su, ponajprije, višestruki prijepisi. Na primjer, jedan dokument iz poznog XIV. st. (1392.) potvrđuje u ime kralja Žigmunda prethodnu listinu kojom je za kralja Stjepana potvrđena prethodna darovnica kralja Bele trojici braće de genere Raad, iz Požeške županije. U skladu s njom su braća Toma, Filip i Lovro stekli neka imanja na Orljavi, što ih zavrijediše vjernom službom „počam od najranijih godina svoje mladosti“, a napose kad su – „napredujući tako iz junaštva u junaštvo“ – ostali uz kralja i „za sveopće tatarske najezde“, in generali persecucione Tartarica, „kada nas toliki između naših napustiše“.

Drugi dokument, koji i Tresić-Pavičić raščlanjuje, podrobniji je u pogledu ratnih zasluga. Poznat je kao Belina darovnica srijemskoj braći, ponovo trojici: Kresu, Kupiši i Raku. Okolnost da je rat s Tatarima uključivao i operacije u primorju (in partibus maritimis) u prethodnoj je darovnici „Radićima“ uzgred pripomenuta. U slučaju Srijemaca, ta je okolnost bitan sastojak zanimljive pripovijesti koja tvori jezgru darovnice. Sastavio ju je svojedobno „uzoriti muž magister Farkaš, prepošt albanske (što će reći beogradske: Alba = Bijeli /grad/) crkve, kancelar našega veličanstva“. Ovdje je donosimo u Kukuljevićevu prijevodu iz 1863.:

„Žestoka bitka s Tatari bijaše jur započeta na obali morskoj. Sam kralj stojaše opkoljen od množine borećih se četa tatarskih, mrtva tjelesa, strijeljami i mačevi tatarskimi ubijenih junaka, ležahu oko kralja nagomilana kao zid i ograda, i to u tolikom broju da kralj nije mogao ni naprijed poći, ni natrag uzmaći, ufajući se pomoći od jedinoga Boga. Kad iznenada, u vrijeme najžešće bitke i najveće opasnosti, doletiše tri brata Kres, Kupiša i Rak, sa trideset i osam braće i rođakah svojih, iz ravnoga Srijema kao iz neba poslani anđeli, te pobivši se s tatarskimi četami prodriješe kroz najgušće gomile tatarske do samoga kralja, te spasiše kraljevsku glavu i kraljevski barjak, i dadoše kralju i njegovim braniteljem novu snagu. Junački Kres, smotriv nekoga tatarskog vođu, kako je potajno nanišanio lukom svojim na kralja, naperi svoju streljicu proti istomu vođi te mu istepe obadva oka; i odsiječe mu glavu u nazočnosti kraljevoj, i baci truplo u dubljinu morske pučine. Navali zatim smiono sa drugovi svojimi na ostale tatarske čete i na šanceve njihove, obrativ se onamo, gdje bijaše najžešća bitka, te stanu neprijatelja sjeći mačem, gaziti nogama i bacati trupla tatarska u sinje more, kao guske u ribnjak.“

Za tolike zasluge budu, dakle, trojica junaka – jedini preživjeli iz mnogoljudna srijemskog roda – obdareni posjedima u okolici Topuskog i u Resniku. U njih ih, u kraljevo ime, uvodi sam magister Farkaš, sastavljač darovnice: sklapa se cjelovita, logična slika. Ali Tresić-Pavičić krivi nesretnog kancelara zato što se sučelio s egzegetskim teškoćama:

„Da bar reverendissimus Farkaš ne upotrebljava trivijalne slike i poredbe! Ne, on uživa da prikaže kralja opkoljena Tatarima ‘kao ribu u vrši’ (…) Do grotesknosti hiperbolizira, zapliće, spaja nemoguće s mogućim, osobito u opisu bitke oko kralja, što će biti nekima dalo povoda da posumnjaju u autentičnost same isprave…“

Međutim, prave Pavičićeve egzegetske nevolje posve su druge naravi. Lijepo ga vidimo kako se skriva iz optužbe „spaja nemoguće s mogućim“: u toj se maloj formuli obavlja potajna trgovina, u zamjenu za priznanje nepouzdanosti nekih dijelova polaže se pravo na istinitost drugih. Uzmimo primjerice taj pomalo okašnjeli nadnevak na listini: 1264. godina. Kako objasniti tu malu vremensku nelogičnost (ako ne poznijim nevještim krivotvorenjem)? Pavičić odgovara: „Zaboravljiv kralj sjetio se malo prekasno tolikog junaštva.“ Ili što s činjeničnim nesuglasjima u odnosu na sadržaje drugih listina? Fatalne kontradikcije koje prokazuju izmišljotine i krivotvorine? Nipošto, drži Tresić-Pavičić, „iz ove se listine jasno vidi da ova bitka nije identična s onom gdje kralja spasiše Pažani.“

Jao, zar i Pažani? Naziremo pomalo pravu poplavu spasitelja, vrijeme je da uzmaknemo.