Povijest Slavonije u sedam požara | Stanko Andrić

6. OPSADA I PREDAJA

Bizantski dvor poduzima posljednje korake. Prema Menandru, Tiberije je u zamjenu za Sirmij kaganu ponudio svoju kćer (što će reći, doduše, neku gospođicu iz svite). Tako se svakom velikom gradu s vremena na vrijeme kazuje cijena nekom protuvrijednošću. Bila bi zanimljiva povijest grada napisana, posredno, kao povijest ekvivalenata.

Istodobno, car nalaže posadama po Illyriku i Dalmaciji da priskoče u pomoć opsjednutima. Ali i tako sabrana, ta je pomoć neznatna. Zapovjedniku Teognisu, nosiocu naslova magister militum per Illyricum, na raspolaganju je premalo vojnika koji bi stali iza odlučnosti s kojom će odbiti predaju i prihvatiti borbu. Posljednji pregovori: negdje na Savi, Bajan i tvrdoglavi Teognis oči u oči. Stari je ljetopisac primijetio da kagan sjedi u zlatnu stolcu urešenu draguljima, svakako plijenu s nekog pohoda na Carstvo. Avari ga, beskrajno nepovjerljivi prema Bizantincima, zaklanjahu štitovima. (Pet stoljeća kasnije, susrest ćemo u Srijemu ovu istu sliku, s drugim protagonistima i drukčijim ishodom.)

Gladovanje u Sirmiju nastavlja se. Nije li glad neka podvrsta požara? Ne bi bilo uputno pribjegnuti već sada metafori. Ma kako bila strašna, u toj ćemo gladi vidjeti samo glad, čist fenomen oštrih rubova. Trijezno ono vrijeme nije nas znalo o toj strahoti izvijestiti izdašnije do ovakvim suhoparnostima: „Već su se počeli hraniti nenaravnom hranom zbog toga što su bili lišeni potrebne hrane.“

Čas je da podsjetimo i na onaj poznati dokument što se čuva u Arheološkom muzeju u Zagrebu: sirmijska opeka u koju je neka izgladnjela ruka grčkim pismenima zabilježila jednu molitvu: „Kriste Gospodine, pomozi gradu, odbij Avarina, čuvaj Romaniju i onoga koji je ovo napisao.“

Natpis je pomalo apokaliptičan. Slijed ga je povijesti pomalo iznevjerio. Naposljetku, po carskom nalogu, Teognis i gradski zapovjednik Solomon predaju grad. Vidimo kako ga napušta njegovo pučanstvo, u dugačkoj povorci, zaogrnuto ogrtačima. Taj nam se prizor ukazuje nad brižljivom viješću da im je kagan, koji sad sam utvrđuje cijenu toliko otezane predaje, uskratio svekolike pokretnine izuzevši pitoreskne ogrtače. Antički je puk u sirmijskom slučaju doslovce izašao iz zidina i ispraznio ih za srednjovjekovni. Mnoge iz tog puka, primjerice sirmijsku opaticu Ivanu, susrest ćemo kasnije na obali Jadrana, u zlosretnoj Saloni. Oni koji dožive 614. godinu i slavensku najezdu imat će razloga za sumnju da ih nevolje slijede u stopu.

Tako je za vladavine Tiberijeve Sirmij pao pod vlast Avara. Tiberijev nasljednik Mauricije, pobjednik nad Perzijancima i umalo zatornik Avara, ujedno će označiti točku iza koje se povijest strmoglavljuje. Bizant „tone u krvavom kaosu“, naučava nenadmašivi Georgije Ostrogorski. „Tako je došla katastrofa koju su Justinijanovi nasljednici pokušali otkloniti.“ Nakon mira s Perzijom, 591. koja je u ratu izgubila cara, već 592. valjani se imperator Mauricije okreće Zapadu, kako bi poduzeo napad na podmukle i nesmiljene saveznike Avare i Slavene.

Iz svoje plemenske države koju Grci zovu Sklavinija, na lijevoj obali Dunava, Slaveni se zalijeću u drske nasrtaje. „Sad se sa svojih prodora više i ne vraćaju,“ čitamo u debeloj knjizi profesora Brandta, „nego i po nekoliko godina ostaju na tlu carstva.“ Nisu li 585. osvanuli pod samim Dugim Zidom? I nisu li 586. zajedno s Avarima opsjeli Solun, „poput smrtonosnog vijenca“, kako veli Ivan, pisac Čudesa svetog Demetrija? Eto još jednoga grada-gladnice. Sedam su ga dana već izglađivali, a lađe s živeži nikako nisu pristizale, jer se držalo da je grad već pao u ruke neprijatelju. Strašna nevolja. Kadli se nekom trgovcu Stjepanu, što je na lađi žitarici brodio Egejskim morem put Carigrada, ukaza Čudotvorac te ga naputi da okrene put Soluna. A za tom lađom, kao za otajstvenom vodiljom, pristizale i druge. Tako je Solun bio izbavljen.