Povijest Slavonije u sedam požara | Stanko Andrić

APPENDIX, MARGINALIJE.

1. Janus Pannonius izranja još jednom na svjetlost dana 1949. godine u Buenos Airesu (objavljena zbirka El Aleph), kao srednjovjekovni pseudognostički heretik koji skončava na lomači, prokazan od druga i inkvizitorskoga preteče Aurelijana: u Borgesovoj pripovijesti Teolozi. Curiosa.

2. Govor srednjega vijeka uvijek je, čak i kad zalazi u apstrakciju, za naše pojmove vrlo konkretan: jezik je tu još vrlo daleko od toga da postane vlastitim predmetom. Dakako da srednjovjekovni čovjek umije biti apstraktan, kada to zaželi; ali je njegova apstrakcija vazda u biti nešto poput načina da se dobije na vremenu, aberacija: gomilanje riječi, ali ne gomilanje praćeno proporcionalno rastućim grizodušjem, tim novovjekim grizodušjem koje zna da ne doseže iako gomila, da gomila upravo jer ne doseže; nego gomilanje doživljeno kao bogaćenje, „akumulacija“, gomilanje praćeno zadovoljstvom stjecanja. Svakako se značaj, što ga je srednji vijek – kako zapaža Le Goff – pridavao materijalnoj, ekonomskoj strani pisane kulture, ne odnosi tek na knjige, hardware literarnoga svijeta, nego i na ono što se u knjigama nalazi: riječi, retke, rečenice, kvantitativnu dimenziju zapisanoga.

Glavnina onih poradi kojih knjige postoje, onih što su u knjigama, moćnikā i veličīnā, slabo su ili nikako u njih upućeni. Ipak, knjige su im potrebne, i oni, pomalo začudo, žele ući u te čudnovate knjige: jedan stalež tu nužno posreduje. Oko knjiga se, tako, održava pomalo misteriozno i prilično zatvoreno okružje: ući u nj iziskuje ozbiljnu inicijaciju. Zamislimo to mnoštvo vlastodržaca, junaka, vojskovođa, zemne i svete gospode, koje se – u raznim osobitim prigodama, ili za trenutaka kakve dokonosti, ili podvečer života – tiska oko knjiga i ljudi njima vještih. Bacimo li pogled malo šire, zapast će nam za oko jedna paradigmatična figura, figura-arhetip za srednji vijek, zastrašujuća i uzvišena:

„Glava njegova i kosa bijaše bijela kao vuna, kao snijeg, i oči njegove kao plamen ognjani. I noge njegove kao mjed kad se rastopi u peći; i glas njegov kao šum mnogih voda. I imao je u desnoj ruci sedam zvijezda, i iz usta njegovih izlažaše mač dvosjekli. I lice njegovo bijaše kao što sunce sja u sili svojoj. I kad ga vidjeh, padoh k njegovim nogama kao mrtav.“ (Otkr. I, 14-17)

Što je tom zadivljujuće orisanome biću našvrljati nekoliko redaka, učiniti da se ispišu, stvoriti gomilu knjiga? Ipak, čujmo:

„I metnu svoju desnicu na me govoreći: Napiši, dakle, što si vidio.“

U srednjem vijeku, knjiga je gotovo personificirana. Ona nije primjerak, kopija (nekog originala koji, reproduciran u dostatnome broju kopija, biva sporedan i koji praktično ne postoji). Svaka je knjiga upravo ta knjiga: to je svojstvo osobe.

U jednoj staroengleskoj zagonetci, knjiga nam pripovijeda svoju tajnovitu povijest:

„Jedan neprijatelj oduzeo mi je život, moju tjelesnu snagu. Zatim me je nakvasio, držao me u vodi, onda me je izvadio i stavio na sunce, gdje mi je brzo otpala dlaka što sam je imala. Poslije me je oštri brid noža isjekao i sve što je bilo nečisto sastrugao. Prsti su me sastavili, a ptičje me pero poškropilo korisnim kapljicama. Ono je pravilo čiste tragove preko tamna ruba, napilo se boje od drveta, jednog dijela tekućine, i ponovo po meni hodalo, ostavljajući za sobom tamni trag. Poslije toga me jedan čovjek ukoričio, prekrio me kožom, ukrasio zlatom (…) Pitaj me kako mi je ime, korisno ljudima: moje je ime slavno, korisno ljudima i sveto po sebi.“ (Prev. Ivanka Kovačević)

Takvu bismo povijest danas shvatili metonimično: jedna knjiga, bilo koja, umjesto knjige uopće, umjesto svih knjiga. (Bio bi to zapravo opis tehnološkog procesa.) Napisana je, međutim, kao individualna povijest.

U čemu se sastojao renesansni doprinos toj promjeni shvaćanja, tom udaljavanju? E. Garen nalazi ga već na najelementarnijoj razini: „Već i sam način pisanja odmah svjedoči prijelom.“ (Kultura renesanse, VI gl.) I nešto dalje: „Doista, dovoljno je samo baciti pogled na jedan kodeks u humanističkom kurzivu eda bi se već u grafičkoj činjenici prepoznao nov osjećaj za knjigu i njenu funkciju.“

Nadasve čitljiva littera antiqua vraća se na velika vrata i potiskuje gotičku minuskulu, srednjovjekovnu littera moderna, to oličenje raskošne neraspoznatljivosti. (Luxurians i vaga pridjevi su kojima je tu potonju pokudio Petrarca.) Sve se odsada podređuje funkciji, nesmiljenome čitanju.