Povijest Slavonije u sedam požara | Stanko Andrić

7. BUNARI I SVECI

Kako se opis (descriptio chorographica) ne bi učinio beznadno jednostranim, priključujemo na koncu jedno osvježavajuće izvješće, poznije, iz XVII. stoljeća:

„U Iloku nađosmo urešene zgrade, podignute od izvrsnijih gradiva, s vrtovima u cvatu i s punim zdencima, koji primaju podzemnu vodu što dotječe s okolnih brežuljaka slobodnim padom, te se veselo izlijeva – u nedostatku mramornih korita – ponajviše u one poznate urne izrađene po rimskom uzoru.“ (Josip Firman, Historička horografija, prev. Stjepan Sršan)

Eto opet istih brežuljaka, za koje se sada pokazuje, u toj neočekivano orijentalnoj zamisli idilične civilizacije, da grad opskrbljuju ne samo vinom nego i, podjednako izdašno, vodom. Nadasve trijeznu problematiku vodene ekonomije dužni smo, kako smo prethodno najavili, odložiti do druge prigode, do neke druge knjige; ali elementarni su doticaji neizbježivi. U nekoj historičkoj topografiji (topographia historica) tradicionalnog europskoga grada, njegovi bi bunari zacijelo zapremali dobro obilježeno i nadasve važno mjesto. Analizirati sadržaje što ih je povijesno vrijeme nataložilo u bunarima značilo bi rekonstruirati prošlost u krugu njihove okoline, u krugu polumjera što ga doseže zov njihove hladne vode. Rekonstruirati je iz bunara, iz fokusa u kojemu se ta prošlost stječe, neke vrsti staklene kugle koja zrcali svijet u koji je postavljena.

Kakva bi se primjerice sablasna priča mogla naslutiti kad se nađe da su na dno jednog samostanskog bunara dospjeli posmrtni ostaci jednoga sveca? Sveca-ratnika, ognjenog sveca: kao da je morao dospjeti na dno bunara kako bi se ugasio njegov oganj! Govorimo o Ivanu Kapistranu, kojeg nam danas u iločkoj crkvi predočuje na „glavnome oltaru njegova slika kako u franjevačkom habitu, s razvijenom križarskom zastavom, predvodi branitelje Beograda“ (M. Dragutinac). Uostalom, čujmo odmah na početku kako hagiograf sažima taj izvanredni životopis:

„Velik i neumoran pučki misionar u Italiji, Njemačkoj, Austriji, Nizozemskoj, Poljskoj, Ugarskoj i Hrvatskoj. Propovijedajući križarski rat protiv Turaka i pomažući u istom ratu Sibinjanin Janku (Janošu Hunyadiju), mnogo pridonio oslobođenju Beograda od turskih navala 1456. Time je odgodio pad Srijema i Slavonije za čitavih sedamdeset godina. Umro u franjevačkom samostanu u Iloku, u Srijemu, 23. listopada 1456. Ondje i sahranjen, ali mu je tijelo iščezlo nakon nove najezde Turaka 1526.“

Tako ta dragocjena tijela svetaca, potpomognuta čudesnom neraspadljivošću, nakon što napuste svoj burni život, smjesta ulaze u podjednako nemirnu smrt. Prema verziji koju možemo pripisati Josipu Firmanu, Turci su ovog mrtvog sveca-ratnika zatekli izložena u okovanu lijesu, u kapelici pored crkve, i okružena štovanjem koje je za proteklih desetljeća uzelo neobična maha. Zaprepašteni, možda, što ponovo nailaze na tog neiskorjenjivog protivnika, Turci ga grabe i bacaju u najbliži zdenac, počinjajući tako dvostruko svetogrđe (prema mrtvu tijelu i prema zdencu). Međutim, uskoro ga izvlače i predaju kršćanima, jer su im franjevci u međuvremenu ponudili otkupninu.

Nema ničega neobična u tom trgovanju svetačkim relikvijama. One pripadaju među najveće dragocjenosti što ih srednjovjekovni čovjek može zamisliti i poželjeti u svome posjedu. Postoje tri kategorije dragocjenosti: kovine, tkanine i relikvije. (Podsjetimo još jednom na Foulquera iz Chartresa koji, očaran raskošjem Carigrada, govori o „obilju bogatstva svake vrsti, zlata, srebra, tkanina tisuću vrsta i svetih relikvija“.) Najznamenitiji izdanak svoga roda, Nikola Iločki, Kapistranove je relikvije očevidno držao značajnim sastojkom svoga velikog posjeda, pravom riznicom. Oko njih se jate hodočasnici, iz dana u dan sve brojniji, dolazeći iz dalekih krajeva, dok se glas o svetinjama širi nezaustavljivo, poput epidemije.