Povijest Slavonije u sedam požara | Stanko Andrić

3. OSJEČKI MOST

Zemljovid ratne 1566. godine što ga je izradio Domenico Zenoi predočuje nam šestu Sulejmanovu ofenzivu na Ugarsku i treći pohod na Beč. Poznat je neuspjeh tog pothvata, smrt ostarjela osvajača pod Sigetom, drinopoljski mir 1568. Krvavi događaji pod Sigetom proslavili su tada „novog Leonidu“, hrvatskog ex-bana i grofa Nikolu Zrinskog, a također i označili, kako zaključuje Šišić, početak kraja Otomanskog Carstva.

Kao ključnu točku na pravcu tadašnjeg kretanja muslimanskih snaga možemo bez krzmanja označiti most na Dravi kod Osijeka. Povijest gradnje tog mosta i turskog prelaska rijeke, u srpnju 1566., opskrbljena je brojnim dokumentima.[4] U toj priči o osječkom mostu, kao uostalom i u čitavoj povijesti osvajanja Ugarske, Dunav je (ta ključna rijeka Srednje Europe, njena vodena kičma) odigrao pomalo izdajničku i gotovo fatalnu ulogu. Dovitljivi Osmanlije, vičniji riječnoj nego morskoj plovidbi, iskoristili su ga kao izvanredno sredstvo lakog i brzog prodora u samu utrobu nevjerničkih kraljevstava.[5] U XVI. stoljeću, najznačajniji broditelj Dunavom jest svakako sultan Sulejman Veličanstveni. Brzi i raskošni brod kojim on plovi, ima matično pristanište na relativno dalekom Bosporu; s njega on nadgleda pokrete svojih četa, a nadasve gradnju neophodnih mostova. (Potrebu za čvrstim mostovima nalažu teški topovi, glavno oružje u rukama osvajača gradova.) Njegov brod pritom bez zazora skreće i u vode dunavskih pritoka, reklo bi se radoznalo vrluda po svim ograncima velikog dunavskog sliva. Tako je bilo i u srpnju 1566. Za mnogoljudnu tursku vojsku koja se tog ljeta, prešavši Savu iz Bosne i Mačve, našla u Slavoniji, u prvi mah se pokušalo načiniti most na Dunavu kod Vukovara. Međutim, visoki je Dunav otplavio nedovršenu gradnju; osim toga, i strateške su prednosti usmjerile izbor na Dravu kod Osijeka. O takvoj se odluci u jednome suvremenom hrvatskom izvješću veli ovo: „Sedmi dan juleja dojde uhoda s tabora turskoga od Belgrada dolnjega i povida, da je car došal u Belgrad, i da lađe vuku odzdola gori po Dravi, i da most oće načinjati na Dravi blizu Šiklouša“.[6] I doista, veliki most na Dravi bio je načinjen, u onoj silnoj žurbi kakva je teško pojmljiva izvan konteksta „azijatskog despotizma“.

Turski izvori govore o sedamnaest dana; povjesničar Petar Bizarus, u djelu Pannonicum Bellum (Basel 1573.), o ciglih dvanaest; spomenuti pak hrvatski izvor veli: „vas je bil gotov za dest dan“. Konstrukciju je nosilo stotinjak brodova, a gotova se građevina protezala četiri tisuće i osamsto lakata. Pred dovršenim djelom, vele povjesničari, nestrpljivi je sultan izrazio zadovoljstvo paljbom topova sa svog broda.

„Svjetsko čudo“, kakvim se ubrzo pročuo osječki most, zaslužuje i nešto podrobniji povijesni pregled. Njegov mukotrpni tvorac poznat nam je po imenu, to je pečujski beg Hamza-beg. Sažetak priče nalazimo u nekoliko stihova iz Vazetja Sigeta grada suvremenika Zadranina Karnarutića, u kojiima se razlaže Hamza-begov zadatak:

Toj razumivši, car
Tudie mu posla list
I jedan bil rubac,
Njemu dajuć zvist,
Da ob jedan dubac
Činit će ga obisit
Tin rubom, ako most
Nesklopi tuj lisit.[7]

U tom nimalo zavidnu položaju, begu nije preostalo drugo do da i sa svoje strane „učini po selih karvav ražanj nositi“ (kao što se veli u prethodno spomenutom proznom izvješću): bio je to prijeteći poziv svemu pučanstvu na danonoćni ropski rad, kako za kmetove predavce,[8] tako i za muslimane, uključujući spahije. U svemu, po P. Bizarusu, posao je angažirao 25.000 ljudi.

Da nevolja bude teža, „derava“ Drava raznosi građu i po tri puta na noć. Nemoćan i očajan, Hamza-beg se potuži sultanu. Kao odgovor, nastavlja prozni pisac, odmah mu stiže „jedan rubac turski dug i na krajih zlatom napisano Soltan Soliman“: ne načini li most kako mu je naloženo i „kakokodir more“, bit će tim rupcem obješen „na kraj mosta“. Nasmrt uplašen, beg pokušava graditi čak na tri mjesta istodobno. Gradilište pod samim Osijekom naposljetku pokaže izglede za uspjeh.[9] Ne časeći časa, Sulejman je preko mosta preveo čete i odbrzao u susret svojoj sudbini.

Most je, pak, nakon toliko naprasna rođenja, relativno mirno poživio još čitavo stoljeće. Dakako da je za to vrijeme više puta bio obnavljan i dotjerivan. Bez sumnje je iziskivao, kao što predmnijeva Matasović, neprestani nadzor stručnjaka, pontonijera i našadista, kao i posebnih straža. Na njemu je, počam od Sulejmanova vremena, osobiti defter-emini ubirao mostovnu carinu. Preko osječkog su mosta Osmanlije redovito sprovodile poslanike kršćanskih dvorova na njihovu putu u Istanbul: odatle brojni opisi Osijeka i njegova mosta, putopisi poput onoga Marka Antuna Pigafetta iz 1567., Maksimilijana Prandstettera iz 1608. ili pak Atanazija Georgicea iz čijih smo talijanskih izvješća iz 1626. već naveli ulomak, u Bösendorferovu prijevodu.

Europom se pronio glas o „il famoso Ponte ď Essek“, odnosno o „die so berühmte und Wunderbahre Essecker Brücken“. P. Bizarus je još 1573. povukao značajnu paralelu:

„Prije no što pođem dalje, držim da nije nipošto bez veze s predmetom spomenem li ukratko ovaj golemi i znameniti most (insignis et memorabilis pons) što gaje Soliman, kako bi prebacio čete, naložio sagraditi na Dravi, i to s ništa manje umješnosti i hitrine negoli je nekoć Cezar podigao svoj most na rijeci Rajni.“

Osječki je most bio naznačen na brojnim zemljovidima i prikazan na mnogim grafikama. No, ovo potonje su nerijetko „slike po fantaziji“, kako primjećuje Bösendorfer; „mnoge suvremene slike prikazuju nam most zmijoliko misleći očito, da su Turci, gradeći u močvari, tražili poviša i suhlja mjesta u njoj“, iako „već Koller spominje u svojim Prolegomenama da je most bio ravan i vodio od Osijeka ravnom crtom sve do jedne ulice varoša Darde“. Ovo sa svoje strane potvrđuje i odgovarajuće mjesto iz Putopisa Evlije Čelebije. Taj je Turčin 1663. godine, prateći na vojnu nikopoljskoga sandžakbega Ibrabim-pašu, prešao dugi osječki most i o tomu zapisao:

„Zatim sam ja, siromah, s našim gospodarom Ibrahim-pašom, prešao osječki most za dva sata i s mukom, i tako smo stigli u palanku Dardu koja se nalazi na kraju mosta.“[10]

Neki autori prikazuju most s ogradom, galerijama i tornjićima: Evlija govori o „visokim drvenim kućicama“ podignutim na sredini mosta koje služe kao sklonište stražarskim posadama i putnicima. O valjanosti tog mosta zabilježeno je i ovo: hrastov mu je pod bio tako tijesno zbijen „da se ni pali novac nije mogao provući pod most“. Napokon, prema Evlijinu izvješću, na sredini mosta bio je pokretni mehanizam koji je navečer s pomoću kotača podizao dio poda i tako preko noći zatvarao promet mostom. Tada, sve do zore, askeri drže stražu na mostu „tako da ni ptica ne može proletjeti, da ni orao ni sokol ne mogu proći“.