Povijest Slavonije u sedam požara | Stanko Andrić

6. DALJNJI POKUŠAJI OSPORAVANJA

U enciklopedijskom djelu Crtice iz slavonske povijesti, J. Bösendorfer je ustvrdio: „Nigdje na Balkanskom poluotoku nema tolike otporne snage kao baš u Slavoniji“. U prilogu te radikalne teze, na nekoliko je stranica nanizao dojmljive primjere neugasla otpora slavonske raje otomanskom okupatoru. Međutim, zaključuje on, svi su ti hrabri pokušaji – budući lišeni djelotvorne pomoći izvana – bili osuđeni na samoubilačku propast.

Nakon katastrofalnog ishoda Katzianerove vojne, prema turskoj Slavoniji nisu više poduzimani nikakvi ratni pokreti sve do svršetka XVI. stoljeća. Težište sučeljavanja prebačeno je u Gornju Ugarsku i Austriju, i u tom je razdoblju Slavonija pretvorena u puki tranzitni prostor, u tvrdo ugaženo raskršće puteva. Pomicanje zapadne slavonske granice na račun Banske Hrvatske nastavilo se do sredine stoljeća (1552., pad Virovitice), i tu se zaustavilo. Tako je uspostavljen status quo onodobne hrvatske tragedije. Hrvatska je svedena na „ostatke ostataka“, na „predziđe“ ili „predstražu“, na – kao što je to dalekovidno sročio J. Šidak – „bojište i njegovo najbliže zaleđe“.

Bösendorfer je dobro istaknuo spremnost s kojom se pokoreni slavonski puk pridružuje svakoj oružanoj akciji pokrenutoj iz Banske Hrvatske. Primjerice, 1596., kad je karlovački general Žigmund Herberstein provalio preko hrvatsko-turske granice i potukao odrede bosanskog valije nedaleko Pakraca, digao se u Požegi ustanak pod Franjom Ilinićem, a u Vrhovcu pod Vidom Kovačevićem. Godine 1599. probio se Petar Erdödy sve do Požege i potaknuo valjda najveći protuturski ustanak u povijesti okupacije Slavonije, i s Lukom Senčevićem na čelu prodro sve do Osijeka. Slično se dogodilo i 1664., pri pohodu Nikole Zrinskoga (Mlađega) na Osijek, kada je u Virovitici planuo ustanak Tome Sarića i Stanka Ilića. Razmak između ovih datuma ispunjen je brojnim drugim časnim imenima ustaničkih muškaraca i žena. Možda je ime fra Luke lbrišimovića, biskupskog vikara u Požegi, koji se 1683. stavio na čelo konačnog oslobodilačkog ustanka, toga nesmiljenog fratra na konju i s puškom u ruci, neka vrst zajedničkog simbola neumrlog duha otpora.

Ne treba smetnuti s uma da su svi pokušaji koji prethode Ibrišimovićevu dobu bivali, bez iznimke, na koncu ugušivani u krvi. Za sobom su redovito povlačili odmazdu na nezaštićenu puku, kojom su Osmanlije višestruko naplaćivali pretrpljene gubitke. Oni koji, u slučaju pojedinačne hrabre avanture, moraju ispaštati, zacijelo nisu bili jedino njezini djelatni sudionici. Dapače, s obzirom da su ovi često ostajali izvan dohvata vlasti, stradavao je stalež za koji se pravomoćno predmnijeva da ih regrutira, a to je katoličko seljaštvo. Ono se s hajducima (koji su po Bösendorferu „pravi narodni borci za krst časni i slobodu zlatnu“) dovodi u izravnu vezu, kao njihov nepopravljivi jatak.[14] Čini se da protjecanjem vremena ta veza ipak slabi, gubi na svojoj okrutnoj apriornosti, prestaje se olako podrazumijevati, što je svakako povoljan razvoj stvari Hajdukluk postaje institucijom za sebe, država mu dodjeljuje stanovit prostor, prostor u koji ga izopćuje. Također, u obostranom interesu, država hajduku pruža čak i mogućnost da se bezbolno odrekne svoga opasnog zanata: „kad se hajduk nasiti hajdukovanja“, on može preko posrednika zatražiti poseban dokument, tzv. buruntiju, koji mu jamči pouzdan povratak u zakonit život. Kako se otomanski poredak učvršćuje, hajducima sve više valja da sami odgovaraju za svoje čine. Taj očiti napredak u pravosudnom poimanju krivnje podudara se s pomakom u motivaciji hajduštva: „politički“ motiv sve više ustupa mjesto „ekonomskome“, oni se zapravo nerazlučivo prepliću. U prostoru dodijeljenu ovim izopćenicima, borci za „krst časni i slobodu zlatnu“ komešaju se skupa s pukim pljačkašima i grabežljivcima, kršćanski odmetnici s neregularnim muslimanskim jedinicama koje izmiču državnom nadzoru. Nitko ne može znati tko će od njih iskočiti iz mračnog prostora koji im je prepušten, iz šume, iz gustiša koji se širi uz rubove ceste kojom prolaze putnici i trgovci.

Kada je početkom XVII. stoljeća isusovac Bartol Kašić boravio kao misionar u Slavoniji, turske su ga vlasti – kao i pripadnici vojske – u više navrata upozoravali na opasnost koja prijeti od bezobzirnih šumskih razbojnika, keseđija i sikara.[15] Pod dojmom zastrašujućih opisa i glasina, otac Kašić držao se neprestance na oprezu, ali mu se posreći te ne doživi nikakva napadaja, ako izuzmemo incident s jednim domaćim kočijašem. Tročlani odnos budne vlasti, lojalnog podanika i skrivenog prijestupnika tu je jasno postavljen.