Povijest Slavonije u sedam požara | Stanko Andrić

2. HISTORIA ECCLESIASTICA I

Evo vrtoglave prošlosti o kojoj govori Kršnjavi: u Sirmiju su rađani vladari Carstva, četvorica „ilirskih cezara“, Aurelijan, Prob, Decije i Maximijan; tu je umro od kuge car Klaudije II. Gotski. Sirmij je, za rata s Konstancijem, vidio Julijana Otpadnika, tog rimskog Ehnatona. Dioklecijan ga je u IV. stoljeću učinio jednom od četiri prijestolnice Carstva. Jedva prebrojivi ratovi prešli su preko lica grada. Potkraj IV. stoljeća zauzimlju ga Goti. Istočni ga Rim nakratko vraća imperiji. Već 441. grad promatra Attilu i hunski tabor kako ga neotklonjivo opsjedaju.

Peto je stoljeće jedno od dva-tri najburnija u europskoj povijesti. Attila je brzo, 453., dočekao svoj tajnoviti kraj. Moć grada je moć preporađanja: Fenix, koji se uspravlja iz svoga pepela. Za Teoderika (493.-526.), kad zapadni Rim već pripada nepovratnoj prošlosti, Sirmij dočekuje svoju apokatastazu. Zakratko. Potkraj šestoga stoljeća čeka ga još jedan sumrak, avarski. Pokazuje se da i gradovi stare: umorni grad iz te noći više neće znati izaći. Ali recimo prije koju iz sakralne povijesti.

Sirmijska historia ecclesiastica obuhvaća gotovo nerazmrsivo zapletene vjerske borbe. Pritom je, štoviše, u manjoj mjeri riječ o sukobu drevnog rimskog mnogoboštva i ekspanzivnog mladog kršćanstva. U trenucima najveće krize, taj će sukob razrješavati državni edikti. Pravo odmjeravanje kao da izostaje. Možda su razlike prevelike, kao između naporednih svjetova. Ali sukob obiluje ljudskim žrtvama (koliko kasnije pretjeranim, teško je reći). To su, zapravo, prekršitelji strogog zakona, koje druga strana prihvaća za uzore kršćanskog držanja, kao svete mučenike. U Sirmiju, nekoliko ih se desetaka znade poimence: najznamenitiji su sveti Irenej, biskup tajne sirmijske crkve, i sveti Demetrije Đakon, koji će dati ime slavenskom gradu, lik koji će mnogo kasnije postati predmetom lijepih hagiografskih sporenja, taj Čudotvorac o kojemu ćemo u svoje vrijeme ispričati jednu zanimljivu anegdotu. Stoljećima će kasnije klerici sastavljati posebne srijemske litanije, poput onih kojima je biskup Szörenyi zaključio svoj Opis Srijema i u kojima se zazivlju: sveci i svetice, mučenici i mučenice, Akuncije, Anastazija, Anastazije, Bazila djevica, Demetrije, Florijan, Hilarije, Innocent, Irenej, Jukunda, Maximijan, Montan s četrdeset drugova, pet djevica mučenica, Sebastijan s trideset drugova, Timotej, i još toliko drugih.

Milanski edikt označio je prijelomni trenutak, kad se kršćanstvo prometnulo iz progonjene ili nepoželjne u službenu religiju. Pogansko mnogoboštvo pada u zaborav. Pitamo se koliko ga uopće možemo pojmiti. Najčudnije je valjda to da je ono, ma kako nezamislivo, doista postojalo. Imade nepobitnih svjedočanstava: u Sirmiju, kamene nadgrobne ploče, iz kojih se danas čita sjetna filološka književnost, neoborivo naznačuju, ponekom uzgrednom uklesanom riječju, pripadnost tom svijetu što ga danas bez uspjeha gonetamo iz prašnjave mitologije. Možda nam najviše govore upravo kad su najšutljivije. Ti nadgrobni zapisi znaju biti beskrajno ravnodušni, neutralni, poprišta gotovo ateističke praznine. Valja ih čitati u uzvišenu izvorniku:

„Iulius Asclepiades caris suis hunc titulum posui miserabile munus, non satis ut meruistis. Quattuor amissis te quintum Salvi, flere necesse est adsidua dum mea fata resistent te nunc amisso domus inclinata recumbit: deponam luctus cum te sequar care per umbras. Dulcem meum Salvium liceat mihi dicere semper optaveram tumulum tu mihi ut faceres tot bono tum carui merito te, care, requiro.“
(Sirmium, II. st.)

U prijevodu B. Kuntić-Makvić:

„Ja, Julije Asklepijad, postavio sam svojim dragima ovaj natpis, bijedan dar, nedovoljan prema vašim zaslugama. Izgubivši četvero, valja mi neprekidno oplakivati i tebe petoga, Salvije, dok god živim. Pošto si sad izgubljen, ruši se trošni dom. Okanit ću se žalosti, dragi, kad te budem slijedio među sjene. Neka mi uvijek bude slobodno spominjati moga slatkog Salvija! Želio sam da ti meni naspeš grob. Bez tolikih sam dobara tada ostao: s pravom, mili, tužim za tobom.“

Ne čini li upravo odsutnost eksplicitnih simbola taj tekst nepotkupljivo tuđim, drugim? Nema kršćanskog znamenja prepoznavanja, nema križa, nema Uskrsnulog. Poganska smrt. Ne posižući za moćnim imenima bogova, dostaju joj sumorne formule poput one „dum mea fata resistent“, dok se moj usud bude opirao, ili one „deponam luctus cum te sequar care per umbras“, prestat ću tugovati, dragi, kad za tobom pođem kroz sjenku. Ti su nadgrobni tekstovi moguća polazišta prostranih meditacija. Zamišljamo inicijaciju ili psihagogiju za koje bi se dušu uvodilo u drevna vjerovanja kroz posredništvo te ljekovite praznine.

Osim tih pohranitelja praznine, postoji i druga dragocjena vrst natpisa: to su krhotine. Sastavci čudesne književnosti, eliptične i otvorene, sastavci na kojima surađivahu davni čovjek iz puka i stoljeća Vremena koje izjeda. Odmah ćete razabrati o čemu je riječ. U jednome natpisu s mitrovačke savske obale, u jednom krnjem retku, javlja se sada i bog. Doista čudesne li priče:

QVE FVIT IVVENIS
TERRA SYRIA GENITVS
FELIX VITA ET OMN
SI MODO EST ALIQVA
ET IOVIS STYGIVS
OSSVA PRAECOR
VITA EST EXTINCTVS

U prijevodu B. Kuntić-Makvić:

„…i bio je mladić…
…rođen u syrijskoj zemlji…
…sretan život i sv…
…ako je ikada u nekoj…
…i Juppitrov stygijski…
…molim da kosti…
…život se ugasio…“

Ne podsjeća li neodoljivo taj natpis na kakav zapis brodolomaca nađen u boci? I ne poziva li ta metafora na veliku meditaciju, koja je, također, zanosno konstruktivna u genološkom i epistemološkom smislu?