Povijest Slavonije u sedam požara | Stanko Andrić

3. HISTORIA ECCLESIASTICA II

Ali je postojao i jedan mnogo rječitiji sukob. Onaj između pravovjerja i krivovjerja unutar kršćanstva.

Sretno je obilježje velikih povijesnih prijeloma da su nerijetko svodljivi na jednu jedinu spornu riječ. Na svom kritičnom vrhuncu, drama sukoba toliko se sažimlje da se pretvara u vlastitu mnemotehničku formulu. Tako se veliki crkveni raskol iz XI. st. dobro rezimira spornim filioque; a za etničkih gibanja na Balkanu u doba Osmanlija katolici se od pravoslavnih najbolje raspoznaju glede formule sub utraque specie, što će reći da se potonji neumjereno pričešćuju „pod obje prilike“, kruhom i vinom.

Arijansku će opet herezu crkveni povjesnici dramatično svesti na prijepor valja li sporno per omnia dopisati uz ono „similis Patri“, ili pak ne. Je li Sin Ocu „sličan u svemu“ ili tek naprosto sličan? Pod znak se pitanja stavila istobitnost Trojstva.

Arijevo se krivovjerje rodilo početkom IV. stoljeća, iz neoplatoničkih spekulacija. Već 325. osudio ga je Nicejski sabor. Zapletene okolnosti, u koje ovdje ne možemo zalaziti, htjele su da si žilavo arijanstvo nađe uporište u sirmijskoj metropoliji. Tu je zaredom stolovalo nekoliko arijanskih biskupa koje je podupiralo utjecajno političko zaleđe. U katedrali su se iznosili zakučasti sučeljeni vjeronauci. U tri su se navrata sastavljale dalekosežne formulae Sirmienses, bogate pažljivo sročenim riječima što su kanda već same po sebi dragocjenosti: consubstantialis ili istobitan, coaeternus ili suvječan, plenitudo divinitatis ili punina božanstva…

Sirmij je prava mala Aleksandrija sjevera.

Međutim, peto je stoljeće grobnica i arijanstvu. Kršćanstvo će ući u srednji vijek izliječeno od zagonetnih gnostičkih bujanja. To je stoljeće zapravo već doba konačnog obračuna, ne više doba odmjeravanja snaga. Po provincijama Carstva, uključujući i sirmijski Illyrik, ostat će dosta arijanaca; njih će valjati progoniti, prema nalozima papa da se oštro postupa. To je sve: prava je pobjeda izvojevana još potkraj IV. st., za Teodozija. Na Akvilejskom saboru (381.) pravovjerje je odnijelo odsudnu prevagu. Tada su izrečene bučne anateme. Jednu je izgovorio i sirmijski biskup Anemije. S jednog aspekta, ona predstavlja uzoran sastavak avangardne asocijativne književnosti, u kojoj se izjavci združuju po stanovitim tajanstvenim zakonitostima. Glasi ovako:

„Glavni grad Illyrije jest Sirmium, a ja sam biskup u tome gradu. Izopćujem, dakle, svakog tko neće da prizna da je Sin Božji vječan kao i Otac.“