Povijest Slavonije u sedam požara | Stanko Andrić

5. KAGAN I CAR

Godine su kratkotrajnog stolovanja cara Tiberija (578.-582.). Rasrđen divljaštvima Slavena, on poziva svoje prijatelje Avare da iz zaleđa poharaju nezaštićene slavenske naseobine. Avari se velikodušno odazivaju: sad imaju novi izgovor. Prvi put su Bizantinci nadzirali njihov prelazak Dunava; zapovjednik ih je Ivan, štoviše, sam prevezao u Slavoniju. Ali Avari su revniji. Slavenski zlotvori zaslužuju mnogo više. Neka car izusti samo jednu riječ i oni će poslušno srnuti, kako poradi „želje Bajanove da Romejima uzvrati ljubav za sve čime mu je car u najvećoj mjeri iskazao prijateljstvo“, tako i jer su mu Slaveni „neobično mrski zbog osobna neprijateljstva“, čitamo u Menandra. Slavenski je vođa, naime, odbio kaganu pokornost i danak, i navodno mu odbrusio ovom muževnom (Menandrovom) rečenicom:

„Tko je dakle taj između ljudi i koji se grije na sunčevoj svjetlosti – koji će pokoriti našu snagu? Navikli smo doista da mi vladamo tuđim, a ne drugi našim. U to ne sumnjamo dok bude ratova i mačeva.“

Povrh tih drskosti, Slaveni su pobili i avarske poslanike. Čitajući ovaj Menandrov komentar, vidimo Bizantinca kako trlja ruke: „Barbari uske i naduvene pameti, međusobno se posvadiše.“ Nažalost, Avari su tada već na savskoj obali. Spreman za strpljivu opsadu, Bajan „poduzima da se premosti rijeka, zlo snujući gradu Sirmiju“. Romeji se nato uzgrakću: „po gradovima se prestrašiše, prozrijevši tu nakanu“. Strateg u Singidunumu upozorava Bajana da postupa u suprotnosti s „čvrstim mirom i prijateljstvom“ što vladaju između njega i Romeja. Ali kagan ne misli nikakva zla Sirmiju i Romejima, nego Slavenima. Ujedno se koristi prigodom da zamoli cara neka mu na Isteru pripravi čamce kako bi ih lakše zaskočio. Romeji zatraže da se zakune. Kagan se zakune na avarsku. Zatraže i na kršćansku. „Smjesta mu biskup grada Singidunuma uruči preko posrednika svete knjige“: kagan se na njih zakune „s najvećim strahopočitanjem.“ Čim je car primio vijesti kako „kagan pun pouzdanja u njegovo prijateljstvo gradi most na rijeci Savi u želji da istrijebi Slavene“, smjesta je razabrao avarske zasnove: most ima spriječiti lađe što s opskrbom pristaju u sirmijsku luku, gradu prijeti izglađivanje. Ali Tiberiju su vezane ruke teškim prilikama u zemlji. Iscrpljujući rat s Perzijom (572.-591.) u jeku je. Jedva da mu preostaje štogod više od kakve lukavštine. On zna da su Altajski Turci stari Avarovi gospodari, kojima je umaknuo i došao na Dunav, vazda se strašljivo ogledajući. I tako prijetvorni bizantski dvor odašilje avarskog poslanika s nezgodnim vijestima: stari se dušmanin, javljaju, opet zagrozio. „Rekao je (car) da i sam kani na Slavene, da ih ukloni, budući su mnoge romejske oblasti opustošili, ali da Avarima nije zgodan čas za poduzimanje toga napadaja, jer su se Turci već utaborili oko Hersona te će brzo doznati ako (Avari) prijeđu Ister.“ Car će se pak pobrinuti da „uskoro sazna što Turci hoće i kamo su namjerili, pa će to dojaviti kaganu“.

Poslanik s tim važnim vijestima bude i obilato obdaren. No, na nesreću, za prolaza Illyrikom s malom romejskom pratnjom, dopadne navodno šaka Slavenima, koji ga napadnu i ubiju. Avari tada šalju novog poslanika, Solaha. Igra je dovršena. On se izražava nedvosmisleno: Sirmij će biti zauzet.

„Da je rijeka Sava već pregrađena mostom, mislim da je suvišno uvjeravati vas. Govoriti ono što je posve jasno među onima koji znaju, ruglo je onoga koji govori.“