Povijest Slavonije u sedam požara | Stanko Andrić

7. UHODE I TAMBURE

Bizantska je vojska udarila na Dunav. Sam joj je Mauricije na čelu. Iz narednih će sukoba sa Slavenima car ponijeti iskustvo što će ga pribilježiti u znamenitu djelu „Strategikon“, pod (ignosce, ignosce Caesar) pseudonimom Pseudo Mauricije. Tu se čitaju i oni mnogo navođeni laskavi reci o slavenskoj borbenoj vještini, koji nas mjestimice navode da se zamislimo nad nestvarnošću kurioziteta:

„…A i dogodi li se da se trske svana opažaju, neupućeni ih drže izraslim iz vode. Dočim oni koji su u to upućeni, raspoznavajući trsku po rezu i položaju, ili im ih zatisnu u usta, ili pak, istrgnuvši ih, izmame ove iz vode, budući ne mogu dalje ostati u vodi.“ (vidi Appendix, 1)

Kad se vojska vraćala s drugog pohoda, kao što dojavljuje Teofilakt Simokata, za logorovanja u Propontidskom primorju, carske su štitonoše uhvatile tri Slavena koji, dobričine, „na sebi nisu imali ništa od kovinskoga oružja niti ratnih naprava. Sav im prtljag bile tambure, kithárai…“

Što se motaju „oko romejskih mjesta“? Očevidne se uhode dadoše na rječito pripovijedanje; „rekoše da su po narodnosti Slaveni, i da su nastanjeni na obali Zapadnoga Oceana (tj. Baltika)“. Zatim da su im plemenski glavari odbili ponuđen kaganov savez, „uvjeravajući ga da im je pogibeljna daljina puta“. Njih su mu trojicu poslali kao glasnike. Nakon što „prevališe taj put za petnaest mjeseci“, kagan im ne dade natrag, nego ih zarobi. Nekako mu ipak umaknu. I kamo će sada nego Romejima, „narodu po bogatstvu i čovjekoljublju takoreći najslavnijemu“? Sada, eto, „sviraju u tambure, lyrais, budući ne umiju puhati u bojne trube“.

Pustolovnim glazbenicima car nije nanio nikakva zla. Jer, kao što marcijalno zaključuje Teofilakt, „oni kojima rat bijaše nepoznat s pravom su mogli reći da im je milije baviti se glazbom“.

Učinilo se opravdanim ustupiti nešto mjesta toj „najstarijoj pisanoj vijesti o glazbalima u Slavena“ (Barišić i Marković, prevoditelji bizantskih izvora) u toj dugačkoj priči koja ima ispričati povijest Slavonije.

S prvim nam poglavljem valja u svakom slučaju požuriti kraju. Doista je potpuna nemoć pisca pred indeklinabilnom, iliti nesklonjivom, ravnodušnošću čitatelja. Ta jezična igra što nam se netom otela nesumnjivo je reminiscencija čitatelja Velikanovićevih igara, u Otkriću Srijema i drugim pripovijestima. Ako je vjerovati knjigoslovcu M. Vaupotiću, koji je našao potrebnim da je se imenuje i proglasi, tu je na djelu „srijemska duhovitost“. Znameniti je srijemski filolog sročio na nakanu bibliofobije ovaj upit, s kraja jedne njegove pjesme:

„Čemu ova pjesma neg’ da se ne čita?“