Povijest Slavonije u sedam požara | Stanko Andrić

8. POŽAR

Nego, da se poglavlje dovršava. U Ivana Efeškoga stoji da je potrebiti požar planuo i zahvatio Sirmij godinu dana nakon avarskoga osvajanja, 583. Barbari mu ne znadoše doskočiti nego grad prepuste požaru koji ga doista bez prenemaganja temeljito uništi. Tako su Avari za malo vremena izgubili plijen iznimne vrijednosti. Nema, međutim, sumnje da je ono što je grad činilo dragocjenim bio upravo posjednik. Otkako ga je izgubio Bizant, strmoglavo je devalvirao. Naposljetku, dakle, u razornom požaru Avari nisu izgubili bogzna što. Quod erat demonstrandum.

Od kobnog trenutka, kotač povijesnog Vremena silovito usporava. Vijesti sada dopiru posve rijetko, jedinica se povijesnoga vremena proširila, obavijesti kaplju sa stalaktitskom strpljivošću. Šest stoljeća poslije požara, za križarskih pohoda, vitez imenom Ansbert projahao je gradom. Svoj je učeni dojam ovako sažeo:

„Sirmij, nekoć veličanstven grad, sada se, u ruševinama, prolazniku pokazuje u vrlo žalosnu svjetlu.“

A početkom XVII. stoljeća, u Mitrovici, jedan dubrovački isusovac-misionar, Bartol Kašić, zapisat će s resumirajućom erudicijom:

„Tu se još u temelju vide ostaci opeka crvene boje, kažem, one doista velike opeke koje nisu tijekom vremena ni najmanje razjedene te se čine skoro neuništive. O neistraženi sudovi vječnoga Boga! Nekoć tako velik grad, veseo i bogat, glavno sjedište careva, a sada leži razvaljen, porušen i skoro sravnjen sa zemljom, od Slavena, Huna i na koncu od Turaka pod čijom vlašću sad stenje.“ (v. Appendix, 2)

EXPL.