Povijest Slavonije u sedam požara | Stanko Andrić

1. FRANCI

„Hrvati su tada živjeli s onu stranu Bagibareje, gdje su danas Bijeli Hrvati. Jedan rod Hrvata odijeli se od njih, tj. petero braće Klukas, Lobelos, Kosences, Muhlo i Hrobatos, i dvije sestre Tuga i Buga, te dođoše zajedno sa svojim narodom u Dalmaciju i nađu Avare u toj zemlji. I neko vrijeme ratujući jedni s drugima, nadjačaju Hrvati te jedan dio Avara poubijaše, a drugi prisiliše da im se pokori. I od tog vremena stanuju Hrvati u tim krajevima.“

Izvorni je naslov djelu koje navodimo Knjiga Konstantinova, po Kristu Caru Vjekova cara rimskoga, od Boga okrunjenog i u grimizu rođenog, rođenome sinu Romanu. Napisao ju je u X. st. bizantski car Konstantin VII. Porfyrogenet, a danas je poznata pod poznijim latinskim naslovom De administrando imperio. Svojevrsna je biblija hrvatske historiografije: ona postulira Hrvate. (Međutim, Konstantinova bilješka koja se kasnije pokazala najzanimljivijom i najproduktivnijom za slavonske istraživače bila je ona o gorju koje dijeli Hrvate od Mađara. To je tajnovito gorje danas – napose dakako u mađarskih povjesničara – jednodušno prepoznato kao Slavonsko gorje.)

U vrijeme kad je Konstantin pisao svoju knjigu, jedno je stoljeće bilo minulo od prvog spomena imena Hrvata: točnije (dakako), otkad je to ime prvi put uklesano u kamen da bi doprlo sve do naših dana: Trpimir, „dux Chroatorum“, 852. godine. Car ga (naklonjen svojim saveznicima protiv bugarske prijetnje) ovako tumači: „Riječ pak Khrōbátoi znači na slavenskom jeziku one što imaju mnogo zemlje.“ Komentatori vele da je car tu zacijelo pomislio na grčku riječ khṓra; u tom slučaju, čemu napomena „na slavenskom jeziku“?

Ovdje, u istočnim dijelovima svoje nove postojbine, u Slavoniji, Hrvati su predmetom čak četverostrukog osvajačkog interesa: bizantskog, bugarskog, franačkog, i, od X. st. dalje, mađarskog. Za Karlove ofenzive protiv Avara, koju će njegov nasljednik Pipin okončati 796. avarskim zatorom, javio se kao franački saveznik knez Posavske Hrvatske Vojomir. U postignutu miru, on će zavladati kao franački vazal. Tako je potkraj VIII. st. franačka ekspanzija dosegnula istočne hrvatske granice. O tome svjedoče i toponimi. Fruška gora (stari Mons Almus) je Franačka gora. (Latinsko Francus ima, uz modernu hrvatsku transkripciju Franak, još i povijesnu Frug, preko staroslavenskog FrągƄ.) U suvremenih bizantskih pisaca Frangohṓrion označava pokrajinu Srijem: tako u Nicete Honijata.

U pitanju hrvatskog primorja, međutim, Karlo i Pipin zašli su u nadležnost Bizanta. Neizbježivi se sukob okončao poznatom podjelom. Još jedna vazalska kneževina, uz onu Posavsku, stavljena je sada pod upravu Furlanske markgrofovije. Četverogodišnji rat 819.-823. možemo tako interpretirati kao pojavu disharmonije u vazalskoj vjernosti dvojice hrvatskih kneževa. Poznatiji je kao ustanak Ljudevita Posavskog. Vjernost Borne, kneza Primorske Hrvatske, nepokolebljiva je ili, obrnuto, izdajnička. Ljudevitova je zakazala, ali pravedno: suprotstavio se obijesti markgrofa Kadaloha, prosvjedujući, dapače, najprije kod Ludovika Pobožnog, uzalud. Posrijedi je, po složnu mnijenju, „jedna od najsjajnijih pojava u hrvatskoj povijesti“ (M. Barada). Nakon stoljećā što vjetre i ispiru, ukazuje nam se jednostavan i čist lik, sa svojih nekoliko junačkih poteza, orisan s nekoliko uzvišenih crta. Slijed događaja je poznat. Obiluje naprasnim ubojstvima i bučnim gvozdenim bitkama, smrću od malarije i razaranjima vatrom. Okončava ga smrt od mača.

Ali je pravedna povijest kaznila tu nemilosrdnu franačku pobjedu; ili je ironična povijest združila u toj pobjedi težinu napora s konačnom zaludnošću; ili je ravnodušna povijest dopustila da plodove pobjede prigrabi netko sa strane; ili se kozmološka povijest prepustila Slučaju da je nastavi komplicirati, dodajući zaplet na zaplet i ne rasplićući niti jednoga. 829. godine, u Ljudevitovu Posavsku Hrvatsku provaljuju Bugari.