Povijest Slavonije u sedam požara | Stanko Andrić

3. „ZA KRALJEVA KRVI ARPADOVE“

Koliko su rasvijetljena potonja pitanja početnog razdoblja hrvatsko-ugarske zajednice? Koliko su pouzdane i same temeljne činjenice? Nismo previše skloni takvim nedoumicama. Ambivalencije tvore podjednako dobru historiografiju kao i bezupitne fabule. „Mračna razdoblja“, „magla“ koja nekoga ili nešto obvija, „pukotine“, „sjenke“, „tegumenta“ – te uzrečice tako drage povjesnicima nesumnjivo zaslužuju respekt, ali su zapravo, u nekom bitnijem smislu, sastojci rasvjete.

XI. je stoljeće doba velikih promjena u ratničkoj svijesti europskih vladara. Osvajačka savjest kao da postaje tananija i ranjivija, ona više ne može podnijeti nasilje i grabež iz pukoga koristoljublja, nasilje koje se vrši naprosto jer se tako prohtjelo, ona više ne može podnijeti tu tautologiju, ne može više podnijeti, da tako kažemo, larpurlartističko nasilje. (Ta dojučerašnja divlja gospoda, to treba imati u vidu, u međuvremenu su se pokrstila, ošišala, odjenula u sukno.) Osvajanja se odsada argumentiraju nepobitnom genealogijom: krv je, dakle, ta koja polaže pravo na ono za čim će posegnuti mač.

Razmatranje rodoslovlja odsad će neizbježivo pratiti svako istraživanje feudalnih sporova i sukoba. Povijest hrvatsko-ugarske unije počinje tako nekoliko grana niže na vladarskim rodoslovnim stablima: ondje gdje je hrvatski kraljević Stjepan (nećak Krešimira III.) stupio u „kobnu“ posrednu krvnu vezu s ugarskom dinastijom, preko duždevske porodice Orseolo. Bijaše se oženio sestrom dužda Otona; duždov je, pak, nećak imao za ženu sestru svetog mađarskog kralja Stjepana I… Kad mu se zbog mletačkih neprilika ta plemenita družba utekla pod krov da je pomogne, taj sveti kralj nimalo ne oklijeva pred imperativom rodoslovlja. 1027. on provaljuje u Posavsku Hrvatsku, zauzimlje je i potomka Svetoslava Suronje imenuje banom svog novopečenog banata Slavonije. Od tada ugarska dinastija dosljedno čuva srodstvo sa slavonskim banovima, obnavljajući je s vremena na vrijeme prikladnim brakovima. Idealan primjer: Dmitar Zvonimir. Budući je za ženu dobio Belinu kćer Jelenu Lijepu, Mađari ne stavljaju nikakvih zapreka njegovim pregovorima s brižnim hrvatskim kraljem Petrom Krešimirom IV. o ponovnu hrvatskom ujedinjenju. Valjalo se samo pobrinuti da u ugovor uđe ključna odredba: Zvonimir, sadašnji hrvatski suvladar, ima naslijediti Petra Krešimira na prijestolju. Slavonija će ponovo biti Hrvatska, ali će doskora Hrvatska biti Ugarska. Tako su Arpadovići sagradili teleološki mehanizam za proizvodnju neotklonjive budućnosti. Godine prolaze, naprava se neumoljivo sklapa. 1074. umire Krešimir. 1075. Zvonimir svečano okrunjen. 1088. umire ili nesretno pogiba, i to, o nesreće!, bez potomka.

Petnaestak godina dostajat će da se udobrovolji svaka oporba, da se uklone sve preostale alternative koje su Hrvatima mogle pasti na pamet. 1102. Koloman je hrvatski i ugarski kralj, prema ugovoru s „dvanaestoricom razboritih plemića od dvanaest hrvatskih plemena“ o nominalnoj uniji: Pacta conventa. Napokon, sukob Ugarske i Bizanta u XII. st, u osobama Stjepana IV. i cara Emanuela Komnena. Iznijet ćemo ga ukratko jer, najprije, označava polazište za neke generalizacije za koje će nam domalo nadoći nadahnuće; zatim, jer i taj rat poput refrena ponavlja Relkovićevo „i udariv sa trista hiljada, Srim-grad sruši i zemlju savlada“; napokon, jer se s tom pripoviješću definitivno opraštamo od Bizanta.

Priča počinje kad je bosporski politički metuzalem bahato osporio Gejzinu agnatskom nasljedniku, Stjepanu IV., pravo na ugarsku krunu. U ime senioratskog prava, što bi po Božjoj pravdi imalo biti na snazi, Bizant podupire pravedne zahtjeve Gejzina brata Stjepana V. da baštini vlast. Taj je potonji, dobro naslućujete, bio oženjen nekom carevom rođakinjom. U neizbježivu pravednu ratu, car Emanuel ipak popusti pred Stjepanovom tvrdoglavošću i zadovolji se zaposjedajući Srijem i uzimajući kraljeva brata Belu za taoca. U Carigradu ga posini, prekrsti u Aleksija i oženi svojom kćerju. Obaviv te pravedne radnje, car Emanuel vrebaše.

Domalo se dosjeti i oglasi. Beli alias Aleksiju, kao Stjepanovu hrvatskom hercegu, pripadaju hrvatske zemlje. Daje li ih ugarska kruna milom ili silom? Bezumna, izabra ovo drugo. Carski vojskovođa Ivan Duka bude prinuđen da ih, okrvavljen, mačem podloži bizantskom žezlu. Tom se prigodom Bizantinci osvetiše Mađarima harajući Zemunom: gradom što su ga Mađari, za napadaja Stjepana III. na Bizant, podigli od kamenja Beograda (1128.).

Tada nadođe očinska radost da još zaplete stvari. Caru Emanuelu rodi se sin, prekrštenog Aleksija potisne pravi Aleksije. Taj neobični dvojnik, sada suvišan, sada opet samo Bela, bi otpravljen da naslijedi pokojnog brata na prijestolju prepolovljene Ugarske. Ali, odgurnut, on se uspravio. Najprije se učvrstio u Ugarskoj, kao Bela III. Zatim čekaše redovitu burnu dinastičku smjenu u Bizantu. Ugrabivši taj čas, povratio je Hrvatsku.