Povijest Slavonije u sedam požara | Stanko Andrić

5. KOLJENOVIĆI I KUNOVNJACI

Na prvi pogled, naslov možda zvuči pomalo carrollovski, fantazmagorično. Odmah će se pokazati da ništa ne krivotvori: naprosto raščlanjuje i imenuje „donji“ i „gornji svijet“ Srednjega vijeka.

Plemstvo je istodobno ekonomska i genetička činjenica. Feudalna i rodovska logika tu se prepliću ili, radije, rodovska logika preživljava ugrađujući se u onu feudalnu. Još je u XVI. st. hrvatskom plemstvu valjalo dokazivati da vuče podrijetlo iz jednoga od dvanaest praplemena. (Njihovi su predstavnici, vidjeli smo, potpisali s Arpadovcima Pacta conventa.) Pleme garantira feudalni status. U hrvatskome, „plemstvo“ je izvedenica „plemena“. Stoga ono ostaje dvosmisleno. Plemić, plemenik ili koljenović u širem je smislu naprosto pripadnik plemena, bilo kojeg. U užem smislu (koji će zakonito nadjačati prvotni), „plemić“ je odvjetak praplemena, „koljenović“ po časti ili per se. (Tako i u ranih Rimljana plemići ili patricii vuku podrijetlo iz plemena časnih Otaca, Patres.)

U poznoj rodovskoj zajednici, početkom ovoga tisućljeća, dvanaest plemena pripada već mitskoj prošlosti. Na njihovu su mjestu sada župe: teritorijalno prikladnije i brojnije cjeline, koje suvremeni latinski interpretira kao comitatus. U XIII. st., taj je tautološki dijakronijski poredak već uvelike zahvatio „pobočni vjetar“ feudalnog prava. U Slavoniji se tada, po uzoru na Ugarsku, oblikuju nove i prostranije upravne i posjedničke cjeline: županije. (Pokadšto se dva srodna naziva brkaju; očita je, međutim, naknadnost i izvedenost „županije“. Prvak starije „župe“ zvao se, izvedenicom, „župan“: s obzirom na nj sada se definira „županija“: ne dakle prostorom ili genezom nego personalnim stožerom.)

Županije se uvode postupno. U početku bi župan neke prekodravske ugarske županije proširio njene granice i s ovu stranu Drave. Ti su proširci rasli; s vremenom se osamostaljuju. Tako su nastale srednjovjekovne županije Donje Slavonije, ta klasična lekcija slavonske medijevistike: Križevačka, Virovitička, Požeška, Vukovska, Srijemska te cisdravska Baranjska županija. Ta je potonja nešto poput priručnog uzorka procesa uhvaćena u jeku odvijanja, neka vrst okamenjene kretnje. Cisdravska Baranjska županija – to će reći cisdravski proširak matične ugarske županije. Bösendorfer je već objasnio kako su „crkvene, vlasteotske i geografske prilike upravo zapriječile da se ovdje razvije posebna županija“.

Srednjovjekovna društvena piramida raslojena je, u grubome, na oligarhijske prvake (proceres), ostalo plemstvo (domini) i podložnike. Poprište je vječite igre koordinacije i subordinacije. Na horizontalnoj ravnini, protagonisti Srednjega vijeka imaju mogućnost da se udružuju i sklapaju saveze, da se međusobno spore, napadaju i uništavaju, da si priskaču u pomoć protiv kakve pogibli koja bi sutra mogla snaći toga koji priskače. Dijele i zajednički snose teret obveza kakva je vojnička: „Kad neprijatelj navali“, utvrđuje Slavonski sabor 1273., „ili kralj osobno polazi u vojnu, plemići će kraljevine pojedinačno i svi zajedno poći na vojnu…“

U vertikalnom smislu, svi se oni drage volje mire s činjenicom da postoji onaj, ili oni, kojima duguju zahvalnu i pokornu vjernost. Imaju satisfakciju: ni njih poredak nije lišio podanika. I sami su vladari uključeni u opći sustav vazalske subordinacije. Ni kralju nije uskraćeno zadovoljstvo da ima nekoga iznad sebe. Tako Zvonimir 1075. zahvaljuje papi Grguru za hrvatsko kraljevstvo, kao za kakvu golemu donaciju koju mu je papa povjerio i postavio ga nad njom za kralja, „opremiv ga stjegom, mačem, žezlom i krunom“. „Kraljevstvo pak,“ priseže Zvonimir, „što mi ga Tvoja ruka, opate Gebizone, predaje, čuvat ću vjerno i neću ga, kao ni vrhovnu vlast nad njime, nikad i ni u kakvoj namisli oteti Apostolskoj Stolici.“

Izuzetak su Epsiloni, tj. trudbenici, seljaštvo; njemu su uskraćene sve iluzije. Nema se komu uteći. Njegov dom? Seljakova kuća? „Siromašno namještena i opremljena“, odvratio bi Le Goff, „ona ne zadržava seljaka. Njeno siromaštvo doprinosi pokretljivosti srednjovjekovnog čovjeka.“ Pa ipak, čini se, taj stožerni stalež morao je biti nekako obmanut. Le Goffova vizija tjera nas da se pitamo: kako je to društvo uopće moglo opstati, ako je za svoje seljake bilo neka kombinacija plantažnog kolonijalizma i stepskog nomadizma?

Procjenjuje se da je srednjovjekovni seljak izdvajao s mansusa relativno tri puta manji dio prihoda nego rimski kolon. (Povijest nam, doduše, ne podastire drugo do predmete zgražanja, ali upravo to znači da, iz svakog pojedinog trenutka, dostaje daljnji „pogled unazad“ kako bismo se utješili). Slavonski se kmetovi u suvremenim ispravama nazivaju „kunovnjaci“: „po tome što su nekoć bili dužni davati svojim gospodarima jednu kunovu kožu svake godine. Stari naime u ovim krajevima smatrahu takve kože vrlo prikladnim za podstavljanje odijela“, kako se razlaže u Statutu zagrebačkog kaptola (XIV. st). Ali dandanas ta lijepa vremena pripadaju zaboravu: „Mjesto tih koža stalo se tijekom vremena plaćati sedamnaest dobrih banskih denara po komadu.“ „Kunovina“ ili „marturina“ ostaje slavonskom specifičnošću sve do XVI. stoljeća, kao i plemenita životinja amblemom Slavonije.

Stoljećima su, iz godine u godinu, u kasnu jesen polazile družine ubirača da obave svoj odgovorni zadatak. Da naplate kunovinu „u vrijeme kad je plaćanje uobičajeno, naime, kad je posrijedi kunovina, oko Martinja, koje pada zimi, kako je to ustanovljeno i određeno odavna, naime od godine Gospodnje tisućutristote“, veli se dalje u Statutu. Predvodio ih villicus, upravitelj vlastelinova imanja. Svi collectores imaju razloga za zadovoljstvo, potkrepljuju ga po dva denara namijenjena njima i pridodana iznosu kunovine, tom iznosu „u plemenitim denarima“. (Upravo tako: „in denariis nobilibus“.) Slavonski sabor iz 1273. brižljivo je utvrdio i ostale važne okolnosti tako značajna događaja:

„Pobirači kunovine ne smiju obilaziti zemljom s većom pratnjom, nego samo s dvanaest ljudi i najviše četrnaest konja. Za hranu mora im svaka općina (generatio) dati jednu ovcu, šest kokoši, jednu gusku, četiri kabla vina (svaki od po tri dlana), dvanaest kabala stočne hrane (svaki od po četiri dlana), i ništa preko toga.“

Važna je to napomena „i ništa preko toga“. Ona znači: treba biti umjeren, treba sačuvati razum usred tog obilja koje svake godine nailazi s neotklonjivom periodičnošću. Nakon pohoda ubirača dolazi manje veseo (svečanost je jenjala, kao u predvečerje sajma ili seoskoga goda), ali ne manje važan posao. Prikupljene denare, dopremljene u vlastelinov dvor, valja propisno podijeliti. Poštuje se časna prednost: najprije biskup, u ime Crkve, prima svoju desetinu. Ostatak se dijeli na tri jednaka dijela: dva pripadaju banu, treći, napokon, ostaje vlastelinu. Prvi je dominus terrae, drugi tek dominus fundi. Eto kako se obrađena zemlja, prividno neumnoživa i jedna, u sjenci katedrale Društva udvostručuje, umnogostručuje. A seljak, nakon što isprati ubirače, ostaje s onim što mu je preostalo: u tome bi trebala ležati njegova tajna.

Teško, međutim, da ikakva revizija može izbaviti tu masu srednjovjekovnog čovječanstva iz eshatološke zapečaćenosti njezina bijednog položaja. Za dostojanstvenu povijest, oni su nepovratno izgubljeni, idiotae (tj. nepismeni) par excellence, autsajderi onemogućeni participirati u svijetu dostojnu čovjeka. (Historiografi bi nas upozorili da tu riječ treba rezervirati za izrazitije „autsajdere“: Židove, naprimjer, gubave i bolesne, luđake, razbojnike, prekršitelje staleških pravila ili „deklasirane“, krivovjerce, homoseksualce i vješce i vještice.) U svakom slučaju, to seljaštvo je prečesto „smradni puk“, nešto mnogo opskurnije i nečasnije no što je to bio antički vulgus, „volovi, samo što nemaju rogova.“ (Franjo pl. Rakoczy)

Pa ipak, oni kanda čuvaju osobitu vitalnost. Uočimo je zajedno s povjesnikom Ž. Jakićem:

„Seljaci nisu bili međunarodni stalež kao plemstvo ili svećenstvo, jer ih nije vezao ni zajednički jezik (latinski), ni jednaka nošnja, ni običaji, ni staleška svijest. Zato su bili i najbolji čuvari svoje narodnosti i njezinih odlika.“

Ukratko, (možda je to zaključak za kojim tragamo), cijenom koju seljaci plaćaju kupljena je od neodređene i mnoštvene budućnosti ova budućnost koje smo danas zahvalni protagonisti.