Povijest Slavonije u sedam požara | Stanko Andrić

9. PONOVO U SRIJEMU

U prethodnom je paragrafu bilo govora o dovođenju u sumnju autentičnosti nekih dokumenata koji se tiču Slavonije. Ponajprije, autentičnost tih dokumenata višeslojna je; s nekih aspekata, ne manje zanimljivih, njihova je autentičnost nepobitna.

Za prvu trojicu braće, koje je Bela obdario posjedima na Orljavi, pretpostavlja se da su i podrijetlom iz tog dijela Požeške županije; dočim su srijemska braća prema darovnici preselila daleko na zapad. To, možda, nije slučajno. Poslije najezde, zemlja živi u znaku koncentracije. Poznato je kakve je pouke kralj izvukao iz krvava rata. Malobrojni gradovi unutrašnjosti koji su odoljeli rušilačkoj najezdi bili su oni dobro utvrđeni i teško dostupni, poput Samobora i Velikog Kalnika u Križevačkoj županiji. Oni postaju uzorima. Kralj sad nalaže svom plemstvu da svoje drvene kurije gradi kao tvrđave: ad modum fortalitii construendi. Zatim, da utvrde snabdiju oružanim posadama. U tu im svrhu podjeljuje vojna ovlaštenja. To su dalekosežne reforme.

Nadalje, srijemska braća dolaze iz pokrajine koju provala nije posve mimoišla. Jedna poslanica pape Innocenta IV. iz 1247. spominje stradanja Srijema od onog krila tatarske vojske koje je ondje prešlo zaleđeni Dunav. Štoviše, samo pola godine prije Tatara, Srijem su već pohodili drugi divlji Azijati, Kumani. To su oni Polovci s kojima Ukrajinci uzvišeno vojuju u Slovu o vojni Igorevoj. Oni Kumani iz Tomine Povijesti koje Tatari gone da ginu u kreševu prvih redova. To je onaj narod bjegunaca pred Tatarima koje Bela milostivo prihvaća i naseljuje u Ugarskoj, nadajući se toj azijatskoj pomoći u učvršćenju vlasti među oholim velikašima. Ali je nastavak te priče o kraljevskoj samilosti posve ezopovski: ugarski velikaši ubijaju kumanskoga kana Kutena, a njegov se narod promeće u probuđenu zmiju, u strašnog saveznika intra muros tih Tatara koji su već na Šaju, ante portas. Pobunjeni Kumani prelaze Dunav (to je već pomalo simbolička gesta pobune, na ovim prostorima). Pripisuje im se razaranje grada Franca Villa (današnji Manđelos) u Srijemu, s benediktinskim samostanom i crkvom sv. Križa. Tragovi su neznatni, pouzdana znanja skromna i nepotpuna.

Kad su Tatari zabasali u ove krajeve, okomili su se na znatniji sakralni kompleks u gradu što ga dokumenti zovu „civitas de Ku que alio modo Bani Monasterium nominatur“, što će reći: grad Ku zvan još i Banov Samostan. (Neobični se toponim Ku tumači prema mađarskom Kö, tj. Kamen.) Ban koji je posrijedi jest hrvatski ban Bjeloš (prvi ban hrvatskoga imena za Arpadovića), rodom iz Zahumlja i brat ondašnjega kneza Dese. Moćni je ban bio dvadeset godina namjesnikom maloljetnoga Gejze II. na ugarskom prijestolju. Sredinom XII. st. dao si je podići zadužbinu na Dunavu, na svom srijemskom posjedu imenom Ku: tako je utemeljen benediktinski samostan sv. Stjepana Prvomučenika. Namakne mu dobara za opskrbu tridesetorice redovnika, otvori i hospitium (gostinjac) za pripomoć putnicima i siromasima. Kad je u sljedećem stoljeću, 1229., kaločki nadbiskup Ugrin utemeljivao (zapravo obnavljao, nakon sedam stoljeća!) srijemsku biskupiju, za sjedište joj je odredio Banov Samostan. To je možda pomalo neobično: očekivali bismo Ilok, koji je svakako bio „prvo mjesto u Srijemu u srednjem vijeku“ (Bösendorfer). (Kasnije će, u doba poturske obnove, srijemski klerici tumačiti to zaziranje od Iloka nekom „tradicijom neprijateljstva“ između srijemskih biskupa i velikaša Iločkih. Vrhunac će se te tradicije pripisati dobi posljednjeg Iločkoga, Lovre, tog „čovjeka ohole duše koji se pouzdavao u moć svojega bogatstva“, ako je vjerovati srijemskom biskupu Szörenyiju (XVIII. st.). Tada je, veli Szörenyi, „srijemski biskup bio prisiljen otići iz Iloka“, u Bani Monasterium. Dakako da je to pozno tumačenje anakronično u smislu temeljnih činjenica: u prvoj polovini XIII. st. nema u Iloku još ni traga od Iločkih. Ono je, možda, dobar primjer kako svježa prošlost zastire i preoblikuje onu dublju. Iz perspektive XVIII. st., protagonisti XV. i XIII. stoljeća, ako zauzmu odgovarajuće poze, mogu se učiniti sugovornicima ili sukobnicima.)

1229., dakle, novopečeni se srijemski biskup uselio u Banov Samostan i stao nositi naslov episcopus de Ku. Doskora je tu podignuta i katedrala. Kad je potkraj 1241. ili početkom 1242., usred te ledene (ledio se Dunav!) i tatarske zime, planulo mlado biskupijsko središte, njegova kratka povijest (bogata, naslućuje se, samostanskim pikanterijama) nije ipak bila zapečaćena. Bila je to prva biskupija nadležna za Slavoniju kojoj je i sjedište bilo u Slavoniji. Ostali su slavonski pastiri: biskup pečujski, biskup zagrebački (u njegovu korist 1233. papa presuđuje spor s Pečuhom o desetini što je valja pobrati južno od Drave), te napokon biskup bosanski. Tog je potonjeg 1241. kralj obdario posjedima u Vukovskoj županiji (Đakovo, Blizna), i otada je taj biskup tražio priliku da izmakne pogibli bogumilskih ratova: doista, 1247. napušta dotadašnje sijelo u Brdu kod Sarajeva i seli u Đakovo. U razmaku od dvadesetak godina, Donja je Slavonija tako dobila dvije „vlastite“ biskupije.

Nakon tatarske provale, srijemski se kaptol privremeno preselio u samostan u Svetom Ireneju. Csánkyjeva istraživanja i Bösendorferovi uvjerljivi zaključci upućuju da je Civitas Sancti Irenei zapravo jedan od dva srednjovjekovna nasljednika drevnoga Sirmija: drugi je onaj koji će preživjeti do danas, Civitas Sancti Demetrii. Biskupova je selidba bila dakle razumljivo premještanje na jug: s obale Dunava na obalu Save.

Gdje je nekoć na Dunavu stajala Bjeloševa zadužbina Bani Monasterium, ostalo je selo imenom Banoštor, kojega eno i danas ondje. Dovršavajući u svojim Crticama natuknicu o Banoštoru, Bösendorfer je znalački prepisao putnu bilješku jednoga klerika iz XVI. stoljeća:

„Banoštor osvojili Turci 1526. (negdje med 27. srpnjem i 8. kolovoza). Dvadeset i sedam godina kasnije provezao se Dunavom Antun Vrančić (1553.) i zapisao u svoj dnevnik: ‘Banoštor, nekoć stolica biskupa srijemskog, znatna varoš i tvrđa, krasno je ležao nad Dunavom, a sada mu razvaline jedva mjesto kazuju. Opustošeni su toliki vinogradi, koji su ga poput vijenca kružili.’“

EXPL.