Povijest Slavonije u sedam požara | Stanko Andrić

1. SUMRAK, S POLUMJESECOM

Za početak poglavlja, kao uvertiru u povijest katastrofe, evo nekoliko stihova iz Svemogućeg Neba i Zemlje Stvoritelja Antuna Ivanošića:

„(Adam i Eva na pragu raja jurve stojeći š njime se prašćaju. Ovdi društveno pivaju:)

Eufrates, Geon,
Tigris, tri potoka
I četvrti Fyzon
Slasti našeg oka,

Zbogom, već vas neće
Vidit naše oko,
Neg dok suza teče
Plakati će gorko.“

I još ovi, eksplicitniji, iz Satira:

„Ej, Turčine, pogan nekrštena,
Nigda stvar ta ne bi ti proštena
Što učini ti od Slavonije
Kojoj para prije bilo nije!“

Turci se po prvi put zatječu u Slavoniji već 1391. Na putu njihova prodiranja, s mukom im se othrvala opatija Svetoga Križa u Manđelosu (benediktinci su je obnovili nakon kumanske najezde 1241.), koju brane plemići kuće Morović. U XV. st. Turci su već stalna i neposredna prijetnja. „Dolaze Turci,“ veli Bösendorfer, „koji iza vidinske i nikopoljske bitke prodiru sve dotle: započinje sada predigra krvave drame od tri stoljeća.“

Dokon je historiografski cinizam pripisati vladarima Ugarske i Hrvatske povijesni neoprez. U više navrata, oni izlaze Turcima ususret, duboko u unutrašnjost Balkana. Prisjetimo se pobjedonosnih vojevanja Ivana Hunyadija u Bugarskoj, Rumunjskoj i Srbiji, križarske strasti i smrti Ivana Kapistrana i kardinala Julija Cesarinija, onog poljskog kralja Vladislava koji za potomke ostade tragični Varnenčik, one hrvatsko-ugarske reprize Kosova polja za koje pade hrvatski ban Franjo Talovac… Uostalom, dva ili tri desetljeća iz sredine XV. st. svim nas silama uvjeravaju da se u njima odlučuje sudbina kršćanstva. Predodžba blizine ponora kršćanskom je svijetu definitivno doprijela do svijesti. On zbija redove: naziru se štoviše mogućnosti nekih poteza koji bi sudbinski izmijenili njegovu fizionomiju. Bizantski car moli ugarsku krunu za pomoć u obrani ostataka „grčkoga“ carstva pred maloazijskim Antikristom, i zauzvrat obećava uniju s rimskom Crkvom i priznavanje papinskog autoriteta. Papa Grgur X. doista je odgovorio na taj nečuveni prijedlog žestokim bodrenjem katoličkih vladara…

Ponovo se razgrće pepeo sa staroga kršćanskog žara, zapretanog potkraj XIII. stoljeća. Kroz dvadesetak godina ponovo živi stari zanos „Svetoga rata“, križarstva, suprotstavljen islamskome Džihadu, možda njegov dubinski analogon, njegov autentični odgovor. Međutim, već nekoliko decenija kasnije, ovdje u Slavoniji, pridavanje križarskog značaja Katzianerovoj vojni (1537.) bit će tek blijeda sjenka tog istinskog buđenja. Ono je zaista bilo kratka daha. To se jenjavanje dade, možda, dovesti u vezu s nastupanjem kultiviranih „vladalaca“, s nastupom humanizma. Tako ga je, uostalom, u jednoj od svojih nenadmašnih knjiga razgovora protumačio i nitko drugi nego – Salvador Dalí: „Plebejski žar vitezova koji polaze u križarske pohode – to je izazov oprečan humanizmu…“

„Od sredine XIV. stoljeća obraća se sva pažnja Ugarske i Hrvatske na jug“, piše Bösendorfer. „Na jug“: to je obzor na kojemu se gomilaju tmasti oblaci. Pred tim prizorom, u Slavoniji raste politička nervoza, podiže se nervozna halabuka. Tu, u zlosretnoj Slavoniji, mi smo na tlu kazne eshatoloških dimenzija, na tlu one „kazne i opomene“ iza kojih je učena Europa vrlo brzo prepoznala mračno lice svojega Boga. Za kozmopolitske umove XVII. i XVIII. stoljeća, sámo opstojanje Otomanskoga Carstva bit će neobjašnjivo: „čudo“. Njegove ratne uspjehe, naime, ne podupiru nikakvi unutarnji argumenti, naprotiv: „kršćanski bi vladari lako očerupali tu Ezopovu čavku kad bi htjeli otkriti njenu slabu točku“, umuje Sieur La Boullaye le Gouz u djelu Putovanja i zamjedbe (1653.). Svoj opstanak i (prividnu) snagu Osmanlije duguju jedino – kako je to lijepo mnijenje danas rezimirao Alain Grosrichard – „transcendentnoj nakani Providnosti“.

No, u prvoj polovini XVI. stoljeća, za Sulejmanove vladavine, Otomansko je Carstvo na nepobitnu vrhuncu te veličine koja je, možda, tek prazno napuhnuće… Ono što nije pošlo za rukom osvajaču Carigrada, Mehmedu II., njegov nastavljač uspijeva na samu početku svog stolovanja: zauzeti Beograd, „zlatni ključ Ugarske“, 1521. Bio je to izvrstan početak karijere, koji je Veličanstvenome pripravio trijumfalni put prema stratištima Mohača, prema Budimu i Beču. Tih godina turske jedinice neometano prelaze Slavoniju: 1526., 1532., 1536. Od 1527. nadalje počinju njome administrirati. 1537. je godina posljednje nade: zadnji kršćanski združeni prodor u međurječje, pod vodstvom Ferdinandova generala Katzianera. Posljednji pokušaj iza kojega će slijediti stoljeće i pol šutnje katoličke monarhije; pokušaj koji će biti okončan tragičnim neuspjehom. Oblačje koje se dizalo na obzorju tada će prekriti nebesa. Oni koji su tjeskobno motrili jug strahujući kakvi li će užasi uslijediti, tada će saznati odgovor. Turci će stići; Antikrist će zavladati; svijet će, začudo, i dalje opstojati.