Povijest Slavonije u sedam požara | Stanko Andrić

3. KOROĐI

Apolonija bijaše kći plemenitoga Ivana Rozgona; Gašpar Korođi, posljednji odvjetak svoje loze, zaručio se njome, a potom se bezočno oženio drugom. U ona se davna vremena ta vrst kolebljivosti strogo kažnjavala; bilo je to jedno od nemilosrdnih pravila igre za pripadnike viših staleža. Gašpar je smjesta, kraljevim ukazom, lišen sviju dobara, i ona su prešla u posjed moralno oštećenih Rozgona. Domalo se međutim kralj Matijaš Korvin predomislio, prisjetivši se stare milosti koju je u kraljevske loze uživala kuća Korođi. Ali za Gašpara je bilo prekasno. Slomljen sramnim gubitkom posjeda, taj stari ratnik protiv Turaka umro je (po nekim izvješćima od kuge) 1472. ne ostavljajući potomka. (Na koncu, čak su i braća Rozgoni ostali kratkih rukava: njih trojica, klasična trojica, već su takoreći imala u rukama te posjede za kojih im je zadobitak sretno poslužila njihova sestra Apolonija, a sad im ih posmrtna donacija ponovo oduzimlje, glaseći na banska imena Nikole Čupora Moslavačkoga i Ivana Ungora.) Tako se gasi jedan rodoslov, jedan od nekoliko najznatnijih, u nekoj vrsti gorčine. Potrajao je gotovo tri stoljeća, od rodonačelnika Filipa Korođija, znamenitog pretka koji se s nekih nesumnjivo zamašnih zasluga prozvao Philippus Magnus, i o kojemu ne znamo više ništa, pa do dalekoga izdanka Gašpara.

Apogej te obiteljske povijesti pada u XIV. stoljeće, u njegovu drugu polovinu. „Najznamenitiji član ove obitelji“, sudi Bösendorfer, „bez sumnje je Stjepan Korogji.“ Trojica su braće, opetuje povijest, Stjepan, Filip i Ladislav, a najveći je između njih Stjepan. Vrijedni im je otac Filip namaknuo u baštinu i grad Osijek, što ga je za šezdeset dukata zakupio od titeljskoga opata kardinala Gilberma. Po nesreći, taj ih je zakup zapleo u spor oko osječke carine, na koju pravo polaže i velika mađarska cistercitska opatija Cikador. Ona se poziva na drevna prava što vuku podrijetlo iz XII. stoljeća, „još tamo od kralja Gejze“, koji je glavom utemeljio opatiju.

Bilo je to 1353.: na jednu su stranu sjeli gospodar Juraj Eotvösi i sam cikadorski opat Toma, na drugu Filip i Ladislav Korođi. Pod njihovim oštrovidim očima, sporni se predmet razgranao, raščlanio na carinu dravsku, carinu suhozemnu, carinu sajmovnu. Razboriti, sretno se nagodiše. Ali sporenje se time neće zaključiti. Povremeno će izbijati još čitavo jedno stoljeće. Nikakvo čudo: tȁ tu su se sučelili tvrdoglavi slavonski plemići s čitavom dinastijom nesmiljenih duhovnika. Opat Andrija, opat Veykard, opat Mijo, opat Imbro – sve sami po svojeglavosti znani samostanski poglavari, čiji podanici robe okolne vinograde i podrume, pljačkaju putnike i kmetove, plijene stada: „opet su dva Imbrina čovjeka otjerala cijeli čopor konja i ždrebadi“, tuži se 1421. udova Ladislava Töttösa iz Batmonoštra, okružena četvoricom sinova. Posebno se istaknuo taj potonji opat Imbro. Za njegova vladanja, okolni posjednici dopadoše propasti. „Taj blaženi opat strašno je ražao“, komentira listine Bösendorfer. Izvedene pred sud, cikadorske opate štiti visok crkveni ugled.

Spomenuti će opat Imbro povesti parnicu i protiv naših Korođija. Bude im poslan, kao predstavnik optužitelja, „učeni đakon Lovro iz Kajmada“, da im gurne pod nos cikadorsku privilegijalnu povelju iz 1196. Ali tada, oko 1430., Korođi već raspolažu jakim adutom, naklonošću kralja Žigmunda. On im ponovo ishođuje neriješeno stanje parnice. Tu je naklonost svom rodu priskrbio Stjepan Korođi, kad se za bune braće Horvata znao staviti na pravu stranu.

1383. kao mačvanski ban navodi se Stjepan Korođi. Taj je banski naslov dobio na važnosti oko 1320., otkad veže uza se i naslove vukovskog i srijemskog župana. Tom su se „personalnom unijom“ kanili pojačati prihodi mačvanskoga bana, za kojima su vojne potrebe iz godine u godinu narastale: „Da mačvanski ban“, čitamo u Bösendorfera, „kao neki markgraf, imade što veću silu vojničku i financijalnu, braneći granice protiv Srba.“ U početku, dakle, prekosavska je mačvanska „banovina“ imala zadatak da se ispriječi ekspanzionizmu srpskih kraljeva. Postupno, s primicanjem turske pogibli, prometnula se u neku vrstu isturene predstraže čiji naslovnik, pridruživši si i dvije slavonske županije, igra ulogu nekakva pobočnog bana ili protubana hrvatskome banu. „Tako se dogodilo“, zaključit će Šišić, „da su spomenuti od starine hrvatski krajevi (tj. dvije donjoslavonske županije, op. S. A.) bili s vremenom sasvim izuzeti ispod banske vlasti, a to je opet urodilo posljedicom da su se počeli ubrajati među ugarske.“

U vrijeme kad je izabran za mačvanskog bana, Stjepan je Korođi, kako pretpostavlja Bösendorfer, bio još mladić: „Već kad se je ženio, bio je ban mačvanski. Kako mu je sigurno bilo 20-22 godine kada se je ženio, mora da je bio i vanredno sposoban, dok mu se je podijelila tako odgovorna i odlična čast još gotovo mladiću.“ Stjepan Korođi oženio se nekom plemenitom djevojkom po imenu Vezen, iz Pečuha; a poslije svadbe se – klasična feudalna glavobolja – pokazalo da je sa ženom u srodstvu, treće koljeno. Jesu li to namjerice tajili dok se veza nepovratno ne ozakoni? Ili su ih sada prokazali zlobnici? Ovako ili onako, bila je to ozbiljna nevolja. Ne bijaše druge nego da se stvar bez uvijanja iznese pred papu. Pomno razmotrivši problem, ured Urbana VI. razabere da imade stanovit način da se brak, iako po sebi protunaravan, uskladi s kanonima. Dostajat će da Vezen četvrtinu svoga miraza uporabi u dobrotvorne svrhe, pod nadzorom papinskoga decimatora u Pečuhu.