Povijest Slavonije u sedam požara | Stanko Andrić

4. GORJANSKI I HORVATI

Na stolici mačvanskoga bana redali su se, doduše, velikaši svekolikih plemenitih kuća Donje Slavonije; no, nije time manje očevidna činjenica da naslov bolje pristaje onima koji se u političkim stvarima opredjeljuju za „interese centra“. Pomalo plebejska loza Korođija koja ne može prikriti svoje skromne korijene, ili palatinska loza Gorjanskih, mađarskih doseljenika u Slavoniju – očekivaniji su eksponenti središnje budimske vlasti nego domaće plemićke kuće poput Iločkih ili Morovića, sklonijih alternativnome, bar u presudnim trenucima. Kako stolica bana-župana služi ugarskoj kruni da njome nagrađuje odane slavonske veličine, dobar je primjer Pavla Gorjanskog: između 1305. i 1309., u dinastičkim borbama između Karla I. (prvog Anžuvinca na ugarskome prijestolju) i protukandidata Većeslava, on znade izabrati dobru stranu. Tim je povodom zahvalni Karlo spregnuo mačvansku banovinu s dvjema županijama kako bi obdario vjerna pristašu. U prigodnoj listini iz 1310. nije štedio riječi o njegovoj čestitosti:

„Kada je vojska bana Henrika, našega nevjernika, (tj. Henrika Gisingovca, slavonskoga bana i Većeslavljeva pristaše, op. S. A.) pustošila županiju vukovsku i gradu našemu Eng (civitas nostra Eng: iščezli grad u srijemskoj županiji nedaleko od Morovića) oteo sve blago, onda je magister Pavao navalio na rečenu vojsku, hrabro je raspršio, ugrabljeno blago povratio županiji i grad neoštećen sačuvao dopadnuvši sam smrtonosnih rana…“

Posjed Gora ili Gorjan (mađarski Gara), na istočnim obroncima Slavonskoga gorja, poklon je, još iz 1269., Bele IV. djedu Pavla Gorjanskog, županu Ivanu de genere Drusma (tj. Dorožma, kod Segedina). Otada se Gorjanski vjerno drže dvora, promaknuti ubrzo na nasljednu palatinsku čast. U Slavoniji se osiliše do „za neko vrijeme najmoćnijeg roda u Hrvatskoj“ (Bösendorfer): u rukama držahu velike posjede u Povučju i Pobosuću, pripadne jedanaestorim gradovima, te deset jakih tvrđava, poput Nuštra, Mikole, Borova, Cerne, Sotina i drugih. Kad je 1382. Karlov nasljednik Ludovik I. ostavio Ugarsku bez muškoga nasljednika a žezla se prihvatile žene, nesmiljena udova Elizabeta i kći joj Marija, palatin Nikola Gorjanski nepokolebljivo je uz njih, kao najbliži savjetnik, nimalo zbunjen tom smiješnom činjenicom da je Ludovikova kći okrunjena za kralja „kao da mu je sin“: uti filius masculinus. Dvanaestogodišnja djevojčica na ugarskome prijestolju, s jedne strane mati joj Elizabeta kao regentkinja puna spletaka, s druge lukavi palatin. Doskora se dižu plemenite glave kojima je taj „nakaradni“ prizor nepodnošljiv.

Ponajprije, bosanski kralj Stjepan Tvrtko, koji već snuje o jedinstvenom kraljevstvu u široku zahvatu od Jadrana do Drave. Pridružuje mu se Ivan od Paližne, vranski prior Viteškog reda sv. Ivana. U Slavoniji, na čelo nezadovoljnika staju Horvati (ili Hrvati).

Horvati su stari ugarski rod, prije dolaska u Slavoniju poznat kao Bančaji (Báncsa). Dobrima stečenim širom Vukovske župe upravljaju iz grada po kojemu su dobili ime, grada Hrvati (mađ. Horvat), podignuta na jednoj od onih uzvisina što sa sjevera dominiraju nad udolinom Biđa, na jednom od onih neznatnih humaka što nam se „u toj nedoglednoj ravni pričinjaju kao znatnije uzvisine“ (Bösendorfer)… Posjed Hrvati poznat je i u povijesti viteških redova u Hrvatskoj, kao zemlja koju je Bela IV. darovao ivanovcima (Stjepan Pavičić veli „krstonošci“, prema latinskome cruciferi). „Deset jutara“, pisalo je u dotičnoj darovnici iz 1238., „križarske zemlje imenom Croac, izuzete iz uprave grada Vukovo, koja graniči s posjedom istoga reda zvanim Magna Villa“. S. Pavičić posvetio je u prvome svesku svoje Vukovske župe (1940.) značajne stranice tom naselju, upozoravajući i na njegovu obilježenost na dijalektalnom zemljovidu Istočne Slavonije (obilježenost koja, možda i ne slučajno, koincidira s onom topografskom):

„Vrlo je značajna činjenica da je i tu, na granici ikavskoga i ekavskoga narječja, postojalo naselje koje je nosilo ime Hrvati. Tim je imenom, kako se vidi, istaknuta razlika između ikavskoga stanovništva, koje je imalo svoje plemensko nazivanje Hrvati, i ekavskoga, koje se zvalo Sloveni. Značajan je i položaj toga sela Hrvati. Ono se nalazilo upravo na rtu ikavskoga područja, tako da je stojalo kao izbočeno prema ekavskome. Takav je položaj bio u Vukovskoj župi i kod svih drugih toponomastikona izvedenih od imena Hrvat.“

Polazeći od tih zanimljivih i dalekosežnih izvoda, tek će valjati protumačiti ikavske Slovine ili Slovince i njihovo Slovinje, kao i podudarnost izvorne ekavice sa središnjom Hrvatskom.

Iz Svetoga Nikole, jednog od područnih sela posjeda Hrvati, razvili su se, preko lokalnoga idioma Mikan, današnji Stari i Novi Mikanovci. U potonjima se još nalazi crkva Sv. Bartola iz XIV. stoljeća, koju se danas podjednako povezuje s ivanovačkim i velikaškim središtem. Ali kako konačno složiti mozaik tajnovitih Hrvata, od tih raznobojnih kamenčića, „križara“ i plemenitih Horvata? Predstoji li tek potanje povezivanje priora Ivana od Paližne s Ivanom Horvatom i njegovom braćom?

Što su to, možda, znali stari povjesnici koji su kanda brkali ta dva Ivana, drugove u uroti protiv ugarske krune?