Povijest Slavonije u sedam požara | Stanko Andrić

6. ILOK I ILOČKI

U sporu oko osječke carine, koji smo opisali u trećem odjeljku, između braće Korođi i opata Imbre posredovali su 1429. tadašnji mačvanski banovi, Petar Levanjski i Stjepan Iločki. Znamo da je naslov mačvanskoga bana nosio i Stjepanov otac Ladislav Iločki. U drugoj polovini XV. stoljeća sve ih je zasjenio Stjepanov sin, vojvoda i bosanski kralj Nikola Iločki. Hvatamo se, eto, u koštac s još jednom obiteljskom poviješću. Petnaesto stoljeće doista ne oskudijeva zamašnim likovima. Ipak, u svakoj će povijesti Slavonije ili Hrvatske Iločki biti nezaobilazni. Najutjecajniji slavonski rod svoga stoljeća, oni u tom stoljeću žive svoj apogej i zalazak.

Tko su Iločki? Hrvatski Iločki, latinski de Iloch, mađarski Uylaki, prema Šišiću „bez sumnje Slaveni, a ne Mađari“. Nisu autohton rod, nego ogranak palatinske loze Kont. Sin orahovičkog velikaša Nikole Konta, Bartol, dobio je potkraj XIV. st. Ilok. (Prethodni su iločki gospodari bili Gorjanski.) To je, dakle, rodonačelnik: Bartol Iločki, djed „bosanskoga kralja“ Nikole Iločkoga. U svemu, ako dostupni podaci ne varaju, rod je pod imenom Iločkih poživio samo četiri naraštaja. Bartol je podigao dva sina, Emerika i Ladislava; Ladislav tri, Ivana, Stjepana i Nikolu; Nikola Lovru. Posjeda rasutih širom Vukovske župe, sjede dakle Iločki u gradu Iloku na Dunavu. S koje strane načeti divote Iloka? Doista, kad je riječ o „zapadnome Srijemu“, sastavljač povjesnice sučeljuje se s jednom jedinom nedoumicom: kako izabrati između svekolikih hvalospjeva.

Suvremenik Stjepan Brodarić, biskup Vača i kraljevski kancelar, besjedi ovako: „Nakon Sotina, na istoj se obali nalazi grad Ilok s veleznanom tvrđavom, te se već odatle otvara onaj blaženi i tako ugodni srijemski predio. Nije on samo čuven na cijeloj strani po vinu, već i plodan svim stvarima što ih ljudi trebaju.“

„Sve stvari što ih ljudi trebaju“: eto te plemenite lijenosti koja se gnuša podrobnosti, te učene apstrakcije koja se davnim srednjovjekovnim ljudima jamačno činila dragocjenom, a nama ne govori više ništa. Prisjetimo se onog Le Goffova redovnika iz Clairvauxa, iz XIII. stoljeća, kako nam tumači poslove vode „koja u štavionici pokazuje jednaku marljivost kao i brigu kako bi pripravila neophodne sastojke za obuću braće“. Ili one bezočne eksplicitnosti s kojom se 1097. izražava Foulquer de Chartres nakon što je pohodio Konstantinopolis: „Bilo bi suviše dugo i suviše dosadno u potankostima iznositi kakvo se obilje bogatstva svake vrsti, zlata, srebra, tkanina tisuću vrsta i svetih relikvija nalazi u tom gradu, u koji nebrojeni brodovi neprestance donose sve stvari neophodne za potrebe ljudi…“

Nesretni su istraživači stoga dandanas primorani prekopavati posvuda i prikupljati zrno po zrno, zadovoljavajući se mjestimičnim obavijestima koje tu i tamo umaknu nehajnim protagonistima povijesti. Evo ponešto s hrpice koju je, kad je riječ o Iloku, prikupio Bösendorfer:

„Okoliš rodio je vatrenim srijemskim vinom, pa su već od davnina i gospoda s daleka (Ivan Korvin, Urban de Nagylucsei, biskup jegarski) rado ovdje kupovali vinograde. I jedno brdo prozvalo se Rosamal, tj. Ružino ulje (vino).“

Kako bi se priča lijepo zaoblila, treba joj pridodati malo konstrukcije (uostalom posve diskretne). U Iloku bijahu dva samostana. Stariji, franjevački, podignut u romaničkom slogu, 1349., zajedno s crkvom, posvećen Blaženoj Djevici Mariji Zaštitnici Ugarskoga Kraljevstva. Drugi, mlađi, s početka XV. stoljeća, pustinjaka sv. Augustina. Oba su okružena tom strašnom napašću, vinorodnim brežuljcima.

Povijest se događa u sjenci. Poznati su epilozi: augustinovački samostan Sv. Ane kažnjen je „radi nereda interdiktom“. Što se Male braće tiče, čitamo u Bösendorfera, „na rasklimanu stegu u tom konventu tuži se i Nikola Iločki, pak je onda baš njegovim nastojanjem dvije godine prije dolaska Ivana Kapistrana uvedena opservancija (1454.).“

Opservancija će potrajati sve do turskog ulaska u Ilok 1526. Tada će se pokazati da ta vinska pogibao ima nešto zajedničko s priljepčivošću kuge. U oba slučaja, to je onaj skroviti udarac što ga za borbe prima budući pobjednik. Poslije pobjede on odlazi najprije likujući, a zatim tajanstveno malakšući.

I tako su Turci, pristupajući organizaciji svoje vlasti, za sjedište srijemskoga sandžaka nepogrešivo izabrali Ilok. Štoviše, ni sjedište drugog slavonskog sandžaka neće u tom pogledu zaostajati za fruškogorskim obroncima: Požega, najznatniji grad turske Slavonije, bit će krcat spahija – veselih posjednika požeških vinograda, razasutih po toj slavonskoj Arkadiji. „Ovi se Turci“, naći će o njima Bösendorfer, „ne drže baš strogo korana, već ljuto piju, a med njima i sam hodža požeški.“ Uostalom to su nerijetko isti oni ljudi, slavonski „starinci“: metamorfoza je utoliko lakša. „Čini se“, veli Bösendorfer, „da su gotovo svi gospodari turski u Slavoniji ljudi govora hrvatskog, biva poturice hrvatski.“