Povijest Slavonije u sedam požara | Stanko Andrić

10. MAČ I PERO

Kad je Le Goff pisao svoju knjižicu Intelektualci u srednjem vijeku, mogao je mirne duše potanko izložiti zanimljivi životopis jednoga od tih intelektualaca, Petra Abelarda: pritom je, naime, podrazumijevao njegovu reprezentativnost, njegov „metaforični“ odnos prema cjelini gradiva. U slučaju pjesnika Pannoniusa, mogućnost takve dosjetke izostaje. Slavonska renesansna književnost ne postoji. Ono što će možda opravdati sljedeća dva odjeljka koja posvećujemo ovom hrvatsko-ugarskom latinistu – radije su „metonimične“ slavonske veze, mjestimične i gotovo slučajne. Dakako, i tradicija.

Anegdote koje o pečujskom biskupu bilježe suvremeni književnici svode se na isto. Novac neštedimice troši na knjige. Kadgod nađe vremena, nakon časoslova uzima knjigu i „vrijedno čita“. „Jednog je dana“, pripovijeda neki životopisac, „odmah nakon objeda uzeo platoničara Plotina, otišao u pisarnicu i stao čitati. Toliko se zanio udubivši se u to teško štivo da je ostao tako oko tri sata bez i najmanje kretnje, potpuno sam, ne dižući oka s knjige: ne kao ultramontanac, jer njima mahom ne leže teške stvari, nego kao da ga je othranila Atena pod strogim nadzorom Sokratovim.“ Na djelu je posve novi duh. Srednji je vijek tu na samrti. Prisjetimo se onog neobičnog mjesta iz Trpimirove darovnice: „…Ništa drugo ne možemo tjelesnim osjetilima vidjeti niti čuti, nego samo ono što se nalazi pred nama te se gledanjem omogućuje slušanje onoga što je zapisano.“ Taj zapleteni postulat zapravo je pokušaj da se definira zapleteni čin čitanja, actus legendi. U središtu zbivanja je sastavljač darovnice, zacijelo neki redovnik. On, litteratus, „gleda“ u ono što je „pred njim“, te čitajući naglas „omogućuje slušanje“ onima koji su se, budući illitterati, oko njega okupili. Eto tipične srednjovjekovne inačice prizora čitanja. (V. Appendix, 2)

Pojava pjesnika Jana Panonskog pretpostavlja sveobuhvatan duhovni preokret. Naznačimo neke temeljne činjenice novog, humanističkog senzibiliteta. J. Burckhardt govori o dvije velike renesansne strasti: građevinama i knjigama. U modi je bibliofilija koja pomalo prelazi u bibliomaniju. Prostrane potrage bogatih sabirača koji imetke sažimlju u knjižnice sa stotinama ili čak tisućama svezaka (što su nečuvene brojke). Istodobno, akutni osjećaj nestašice knjiga. Srednji ga vijek, koji također oskudijeva knjigama, bez sumnje nije iskusio u tom obliku. To je kritični osjećaj koji obilježava prijelom, a ne kontinuitet, trajanje. Brojne knjižare i knjižnice ne mogu zadovoljiti narasle potrebe. Knjige se umnažaju marljivo, ali sporo. Prepisuju ih u radionicama imućnika; oni bez sredstava prepisuju ih vlastoručno. Za mnoge je to jedini način da dođu do vlastitih knjiga. Kad se pročuje veličanstveni njemački pronalazak, prvi će ga dočekati prezirno, drugi će odahnuti. Ipak, oduševljenje će biti nezatomivo, silovito, grandilokventno u najboljoj tradiciji. Pronalazak tiska nije bio sretna koincidencija s duhom vremena, nego njegovo djelo.

Pitanje kulturnoga očinstva i materinstva kod velikih se latinista susreće s naročitom neumitnošću. S jedne strane, na „panonskoga“ pjesnika polažu pravo Mađari, podsjećajući na mađarski humanizam, odvjetak talijanskoga. Panonski je bio pripadnikom ugarske dvorske svite, miljenik tog kralja koji za sobom ostavlja knjižnicu nazvanu Corvina, s pet stotina pretežito firentinskih svezaka, i koji je svojedobno na svaki način naumio „da od Panonije načini drugu Italiju“, kako zapaža suvremenik A. Bonfini.

Očinska čast, međutim, pripada svakako Italiji. Ali je ondje obilje toliko da se, daleko od svake prisvajačke nakane, neštedimice i rasipno prelijeva. Ponajprije, „stroga škola“ učitelja Giovannija Guarina u Ferrari, kamo svog nećaka šalje utjecajni ugarski primas, također Hrvat, Ivan Vitez od Srednje. Ubrzo i svi gradovi sjeverne Italije, osobito Padova u kojoj Jan studira pravo, i nenadmašna Firenca. Tu je i mnoštvo prijatelja znamenitih imena, Andrea Mantegna, Cosimo de Medici, E. S. de Piccolomini, A. Bonfini, G. Marzio, i ostali. Za prave Talijane, taj daroviti ultramontanac (ultramontanus je poznolatinska pogrda, etimološki istovjetna „zagori“ i „zagoranima“ u naših Dalmatinaca) pomalo je zagonetka koju ne znaju kako bi raspleli. Ta „ultramontanci se obično ne odlikuju prevelikom pameću…“ I što sada s čestitim latinskim držanjima o „tvrdim glavama ultramontanaca“? Učitelj Guarino pokušao je tu dihotomiju razuzlati ovom učenom formulom: pjesnik je Jan zapravo „gente Pannonicus, Italicus moribus“.

Napokon, „krvno“ pravo, koje na pjesnika polaže hrvatska Slavonija. „Slavonska me medvjedica dojila, priznajem, Grile,“ odvraća on u jednoj prilici na latinska podbadanja, „A tebe ne medvjedica, nego vučica, Grile.“ Janus Pannonius alias Ivan Česmički ili, kao što s neosporivim razlozima hoće profesor D. Švagelj, Ivan Kestenečki. (Postoji još jedna novija egzegeza tog prepisivanjem iskvarenog pridjeva de Cesinge ili de Kesince: iz peštanskog pera profesora Istvana Tótha, koji ga dovodi u svezu sa selom Kešinci nedaleko Đakova.) U prilog vinkovačkom profesoru idu ključni Janovi stihovi, poimence onaj iz epigrama „De se ipso“ koji glasi: „I to sam ispjev’o ja, rođen uz duboku Dravu“ (Ille ego et haec cecini Dravum generatus ad altum), i koji dopunjaju dva određenija, iz panegirika učitelju Guarinu:

„…Gdje sprema se ime i vale pomiješati s Dunavom skoro / Drava što kroza bujne lijeno već usjeve teče“ (Qua mox Danubio mixturus nomen et undas / pinguia culta secat leni iam gurgite Dravus).

Kad se, dakle, pogled usredotoči na sutok Drave i Dunava, kad povjesnik zagrebe po površini zavičajne topografije, tada na vidjelo izlazi izgubljeno selo Kestenci, već u XVII. stoljeću pagus desertus, potonulo selo koje se poslije reguliranja stare Drave pretvorilo u Kestenečki rit…

Ali definitivnog rješenja nema. (Čarolija filoloških igara, mnogima nepristupačna ili nerazumljiva, sastoji se upravo u njihovoj nezaključivosti, u infinitezimalnom približavanju odgovorima.) Moglo bi se reći da sve tri navedene mogućnosti ostaju u igri. Ona koju naučava profesor Toth (o Kešincima pored Đakova) i koja postiže vrlo uvjerljivu mjeru fonetske blizine. Ona profesora Švagelja (o Kestencima na ušću Drave u Dunav), koja je pak u nezanemarivu dosluhu s podacima, oskudnim, što ih podastire pjesnikovo djelo.

Napokon, i tradicionalni pridjevak Ivana Česmičkoga, iako osporen, kao da ustrajava u svojoj dubljoj uvjerljivosti. Pomišljam da je, na neki način, tradicija sama po sebi argument: ako i ne počiva na njemu, reklo bi se da je kadra stvoriti ga. Drži se da povezivanje pjesnika Jana s Česmicama u Križevačkoj županiji, i s obitelji Česmičkih, datira od Kukuljevića. Njegovo je vrijeme uopće bilo ono kad se ustanovljuje povijest, kao uređena prošlost. Moderne korekcije kakve predlažu profesori Švagelj i Toth znače prije svega začuđujuće skokove u zemljovidu, na istok: skokove koji jamačno ne mogu biti bezbolni.

Česmice su, kako je poznato, bile mjesto s utvrdom još iz arpadovskog doba, nedaleko Čazme. U Bösendorferovu se djelu (1910.) uz njih bilježi, očekivano: „rodno mjesto glasovitog humaniste Janusa Pannoniusa.“ K tomu se napominje: „Ime Ivan javlja se redovito u obitelji Česmičkih sve do muhačke katastrofe“. Povrh toga, ne treba izgubiti iz vida Ivana Viteza, tog utjecajnog i valjanog ujaka. On je podrijetlom iz Srednje, iz obitelji Gjeletić; 1437. dobio je štoviše od kralja Žigmunda, kao njegov notar, rodno mjesto s okolicom u donaciju. Srednja ili Sredna: ležala je (a to je presudno) u blizini Čazme i pjesnikovih Česmica. Dakako. Kako bi drukčije bilo? Kestence na Dunavu lako je povezati s nekim iskvarenim poznim prijepisom, ali teško s jednim tako dalekim ujakom, iz Srednje u Križevačkoj županiji.