Povijest Slavonije u sedam požara | Stanko Andrić

11. „POHVALA PANONIJE“

O Ivanu je Vitezu rječiti Galeotto Marcije svojedobno pisao da je taj nadbiskup „dozvao k sebi Muze, olujom našega vremena prognane iz čitava svijeta, te su tako raspršeni učenici k njemu pritjecali kao k ocu naukā“. A kako ti učenici nisu bez sumnje gladni ničega toliko koliko znanja, Ivan od Srednje brine se, još kao varadinski biskup, da im ponajprije priušti bogatu knjižnicu, punu klasika tiskanih u Firenci, u glasovitim knjižarama Vespasiana da Bisticci.

Brzo napreduje do vrha, ostrogorskog nadbiskupa i ugarskog primasa. Blizak je prijatelj Eneji Silviju da Piccolomini, potonjem Piju II., koji je i sam zatočenik pjesničke muze. Utoliko je valjda bilo lakše tom papi da Vitezova nećaka Jana imenuje biskupom, makar da taj Talijin miljenik nije završio bogoslovlja.

Jan Panonije odložio je krsno ime Ivan, kao što obrazlaže u jednome epigramu, „ne iz obijesna prijezira tako plemenita imena“, nego „protiv volje“, pritjeran na taj čin kad ga je, kobno, „Talija okupala u zlatnome aonskom valu“. Nakon jedanaest godina provedenih u Italiji, postaje biskupom u Pečuhu. Glavninu vremena provodi međutim u Budimu, uz kralja. Prati ga i na njegovim ratnim pohodima. Na trenutak se čini da je – razočaran, nostalgičan za Italijom – pjesnik u domovini pred ozbiljnim padom. U jednom epigramu pisanom za Galeotta, s bolju ga upozorava da „mu se ne treba odviše čuditi, ako mu se koji od njih učini jedva njegovim“. Ali uskoro se između te humanističke erudicije i rječitosti, što je kanda posvuda praćena rojevima krilate mitologije i platonističke pneumatike, i s druge strane barbarskog „hiperborejstva“ koje je vazda u ždrijelima ratničkih ili elementarnih pogibli, počinje nazirati mogućnost sretne sinteze. Strahovanja su bila zacijelo iskrena, ali svakako brzopleta. Istinskog se pjesnika ne da tek tako izbaciti iz ravnoteže. Ironično ili ne, on se uskoro javlja i manje pesimističkim stihovima. Tako u poznatu epigramu „Pohvala Panonije“ začinje sa:

„Svima je čitati nekoć davala italska zemlja,
Sad ona čita pjesme iz Panonije sláne…“

Ispraznoj i melankoličnoj retorici školske latinštine kao da sada pridolazi milost neposrednijega i osobnijega govora. Spjev Drugi potop, primjerice, dobro odražava to dvostruko podrijetlo. U isto vrijeme konvencionalna varijacija ovidovskoga diluvijalnog motiva, on također nosi i iskustvo prave nizinske poplave, proljetnoga izlijevanja „Save i Drave, Tise i Dunava“. Kozmička se tragedija objavljuje u prizoru „puste pučine što se u beskraj valja“, tog sablasnog mora koje je arhetipski strah stanovnika ravnice. U tom, dakle, iznenadnom i naprasnom moru, pomalo nadrealistički, „rak lisičju traži jamu“ a ribe se mrijeste „gdje su nekoć ptice slijetale i savijale gnijezda“. Ali to je zapravo naličje paradoksa. S lica, on glasi ovako: u jednoj čudesnoj zemlji, ljudi se nastanili na dnu iščeznula mora, podigli nastambe i zasijali usjeve. Nije li upravo Panonije rodonačelnik tematike „nizinskoga mora“? Te slutnje koja se stoljećima ne zatire, a da ipak u pjesništvu ne nalazi odanijih i dubljih tumača? Najzanosnija njena varijacija bit će upravo geološka rekonstrukcija, moderno otkriće Panonskoga pramora. Za panonske sanjače, to je morao biti prvorazredni događaj. Potvrdio je zapretane slutnje, potonule praslike. Pokazao da su poplave, ta stoljetna periodička pogibelj, zapravo epifanije za kojih se ukazuje, osvetnički, staro i isušeno More. Bösendorfer, koji nije znao za Pramore, također je mnogo mozgao o starijim teorijama Panonske depresije:

„Onaj vjetrom zavitlani pijesak, koji se je pretvorio u prapor, i ona sa gora naplavljena zemlja ispuniše onu veliku depresiju med požeškom kotlinom i Fruškom gorom. I mileniji su prolazili, dok se je taj proces svršio. Ogromni mastodonti, koji su pašu pasli u društvu sa jelenima pradobe na ušću Save i Drave, propadoše u pijesak…“ U Slavoniji i u čitavoj Panoniji, zanimanje za fossilia i za tektonika tla, za paleontologiju i geologiju, nije nipošto slučajno. Ono je sastavni dio zanimanja za sebe same, za dubinu vlastite povijesti.

Daljnje zamašno izvorište pjesnikova (koji je također i biskup) nadahnuća jest ljubavni život, i to, s odlučnom prevlašću, onaj tjelesni. Napokon, nadahnuće ratom. U epigramu Za Filelfa Panonski nas izvješćuje da sad Martu kao vojnik služi, ne više Febu kao pjesnik, dok zov promukle trube zaglušuje glas tanane lire. Dakako, ta truba nije nikakva dosjetka, to je prava vojnička truba koja svako jutro budi, zajedno sa čitavim taborom, i pjesnika Jana, koji prati svoga kralja na pohodima protiv Turaka. Osjetljiva zdravlja, pjesnik na tim pohodima pobolijeva. Tako nastaju mračna svjedočenja poput pjesme O bolovanju u taboru.“

Postoji u slavonskoj književnosti crvena nit duhova iskušavanih muževnošću, dinastija razdraganih uzajamnih tumača, koji u Ivanu Česmičkom prepoznaju svoga rodonačelnika. Tako Matko Peić ne skriva zadovoljstvo pred kontrapunktom Janove poezije, pred tim artikuliranim barbarstvom. „Dok Menčetić udara gospoji u leut, on mačem udara na dušmane“, likuje Peić, „Ne poteže kod njega ‘strilu zlatopernu’ Amor, nego janjičar“. Nižući bezazlene naprazne opreke, Peić se kanda prepušta djetinjoj radosti zastrašivanja: „Umjesto pjesmice gardelina u splitskom perivoju, urlik turske horde negdje u Potisju“, i tako unedogled.

Ali tumač Peić jamačno ne umiče opasnosti od prejakih izraza koji grubo pojednostavnjuju stvarnost, kad ustvrdi da je „matijaškorvinska renesansa iz redova najtvrđih ratnika protiv Turaka regrutirala jednog pjesnika kakvog Hrvatska nije poznavala ranije, a niti će ga u intenzitetu takve – u isto vrijeme surove i elegantne ličnosti – poznati“. Dakako da naš pjesnik nije učinio protiv nekrštene turske pogibli ništa djelotvornije od kakve pjesničke vradžbine („Gle, goropadni Alija…“), ili od one heksametarske optužbe iz elegije Ugarski kralj Matija talijanskome pjesniku Antoniju Konstanciju:

„Francuska drijema, Španjolska za Krista ne mari, Englesku iznutra ruše pobune velikaša, bezbožna Njemačka zalud saziva isprazna vijeća, Italija promeće svoje trgovine…“

Začudo, upravo će se našemu pjesniku moći uputiti optužba koju je upisao u grijeh Engleskoj. 1471., naime, pridružio se uroti što ju je protiv kralja Matije skovao pjesnikov ujak Ivan Vitez. To je zacijelo opet jedna latentna hrvatska urota. Kuju je sami visoki klerici Hrvati. Bijahu nakanili dovesti na prijestolje Kazimira Jagelovića. Zasnov im se dakako izjalovljuje, ali ih ne zatječe kazna nemilosrdna poput one koju su upoznali Žigmundovi protivnici. Pjesnički je genij kanda predvidio tu nesreću, sastavljajući, pod naslovom O lavovima što su ih kralju Matiji poslali Firentinci, epigram o kraljevskom milosrđu koji se, prema prigodi i potrebi, može čitati i kao neka vrsta molitve ili uspavanke kraljevskoj srdžbi.

„Ti si knez ljudima, kao što lav knez je zvijeri. Plemenitim čini ga griva, ko tebe krasnim kosa; on strašan sa svojih pandži, ti hrabar na koplju i maču; kao što on, tako i ti slabije običavaš štedit.“

Nadbiskupa je Viteza za kaznu snašao tek gubitak posjeda. Nevoljni pjesnik, pak, bježi ispred kraljeva lica u Hrvatsku, žudeći za utočištem u Italiji. Na tom se putu razboli, svrati na Medvedgrad i ondje umre, u trideset i osmoj godini. Kralj ga doskora dade prenijeti u pečujsku stolnu crkvu, čijim je biskupom bio za života. Nerijetko sumoran pjesnik, bijaše sastavio brojne nadgrobnice. Jednu je, iz oporučne elegije O bolovanju u taboru, sebi bio namijenio; sažetoj, ne treba joj nikakva pogovora:

„(Ostaci nek mi se moji ovim obilježe slovom:)
Ovdje počiva Janus, koj’ prvi na očinski Dunav
Boginje sa Helikona lovoronoše doveo bješe.“