Povijest Slavonije u sedam požara | Stanko Andrić

2. ŠTO MOŽEMO SAZNATI IZ ZEMLJOVIDA

Zagledajmo, za početak, u sitničavo brižljivi zemljovid talijanskog kartografa po imenu Domenico Zenoi.[2] Na njemu su prikazane, kao što se čita u zaglavku, „tutte le più importanti città et fortezze della Transiluania et Ongheria, con li exerciti delľ lnutiss. Imperatore de Christiani, Massimiliano ď Austria, et ľ lmperatore de Turchi, Sultan Soliman“ (svi najvažniji gradovi i tvrđave Transilvanije i Ugarske, kao i vojske preslavnoga cara kršćana, Maksimilijana Austrijskog, i cara turskoga, sultana Sulejmana).

Panonski „ugarsko-sedmogradski“ prostor koji nam predočuje majstor Domenico, zapravo je čitava južna četvorina neizbježnog srednjoeuropskog kruga, četvorina koja zahvaća i dio Jadrana s Istrom i Kvarnerom („Parte del Golfo di Venetia“); to je njeno XVI-stoljetno izdanje, njen cinquecento: doba posljednjeg pohoda Sulejmana Veličanstvenog na Beč, upravo godina opsade Sigeta, 1566. Na tom zemljovidu, koji još nije ovladao umijećem istinskih razmjera (što je izravna posljedica i cijena prevlasti potankosti nad cjelinom: oblici zemalja izdužuju se, pokrajine se prelijevaju kao obrisi predmeta potopljenih u vodu), na tom dakle pomalo fantastičnom zemljovidu možemo sada proučiti borbene konfiguracije dviju sučeljenih vojski, habsburške i otomanske, čiji su sićušni konjanici i kopljanici, zaprege, topovi i stjegovi, povrvjeli preko ucrtanih riječnih tokova i preko panonske ravnice, oživljavajući fiksirani prostor zemljovida kao mikroskopske životinjice, kao mravi.

Dvije stvari upadaju u oči. Prvo, izrazito obrambena koncentracija kršćanskih jedinica koje se gomilaju na lijevoj (zapadnoj) strani zemljovida, u Austriji nerado se udaljavajući od te Vienne minijaturnih zidina i tornjeva, optočene vodom. To su čete zbijene u pravilne četverokute, načičkane kopljima, čete Njegove Svetosti, Kralja Francuskoga, Kralja Katoličkoga, Nadvojvode Austrijskoga, njegova brata Karla, i neke druge. Prizor ne ostavlja mjesta dvojbama: središnji dio zemljovida, Ugarsko Kraljevstvo, prepušten je sudbini, toj poplavi osvajača pod Polumjesecom. U tom pogledu – kršćanski vladari to otvoreno priznaju – zasada nije moguće ništa učiniti.

Drugo, zemljovid gotovo da i ne predočuje otvorene sukobe. Osmanske jedinice napreduju manje-više neometano (to su ponajprije Gianiceri, Tartari, Spargani, Simitari, kao i jedinice koje predvode beglerbeg grčki, beglerbeg kairski, spahija karamanski i drugi). Na kulama Budima i Pešte već se uočljivo vijore zastave s polumjesecom, ispod njihovih zidina turski se konjanici uvježbavaju u bacanju džilita. Još od 1541. u Budimu sjedi jedan paša učtuglija i upravlja turskom Unđurovinom (tj. Ugarskom) od Tise do Balatona. Odmah iza bodljikavih četverokuta turskih postrojbi opažamo karavane deva opterećenih dragocjenim tovarom. To je „oro et argento del Gran Turcho“ („zlato i srebro Velikog Turčina“), kao što znalački zapisuje majstor Domenico. Vidimo sićušne ljude u čalmama kako vode za uzdu te egzotične životinje koje nije bilo lako vjerno nacrtati: Domenicove su deve pomalo čudovišta čiji se dugački vratovi izvijaju poput udava, a neke od njih neodoljivo podsjećaju na labudove. Ne vidi se jasno ni to da su posrijedi dvogrbe turkmenske deve „hladnih pustinja“, a ne arapski jednogrbi dromedari iz „toplih pustinja“.

Osim karavana zlata i srebra, otomanske ratnike u stopu slijedi i mnoštvo natkrivenih zaprega: to znamenje barbarskih epoha, taj veličanstveni amblem barbarskoga omnia mea mecum porto, nepobitno je znamenje nomada. Dok tako gledamo Zenonove minijature četveroprega koji sporo prelaze ravni prostor između Tise i Dunava, Panonija se za trenutak gotovo brka i s prerijama Divljeg Zapada.[3] Ali okanimo se nepotrebnih okolišanja. Pred nama su nepotkupljivi nomadi, različiti narodi koje je okupio i poveo Polumjesec, osvajači od one najtemeljitije vrste: oni nipošto ne kane samo pljačkati i odvoditi u roblje, oni kane o-svoj-iti u izvornome značenju riječi. Došli su kako bi zaposjeli i napučili, kako bi ostali.

Ipak, na dva-tri mjesta na zemljovidu vode se bjesomučne borbe. Prvo je Siget, kojeg Turci opsjedaju nakon što im je za leđima već ostao pokoreni stari Pečuh (Cinq Giesie). Zatim na sjeveru, pod Zakmarom, vidimo borbe što ih uz tursku pomoć vodi proturječni kralj Ivan Žigmund Zapoljski (Re loanne di Transilvania). Napokon, tu je i jedan okršaj u slavonskome međurječju, između nadvojvode Karla Štajerskoga (Carlo d’ Austria) i deset tisuća Turaka (Turchi M. X.). Taj je boj kartograf smjestio negdje između Broda i Orahovice; okončan je, ako mu možemo vjerovati, turskim porazom do nogu, Vide se kršćanske jedinice kako nahrupljuju i turske kako uzmiču, ostavljajući za sobom vodoravno položene figurice, mikroskopske mrtvace.