Povijest Slavonije u sedam požara | Stanko Andrić

4. PRETHODNI MOSTOVI

U odsjeku posvećenom „kasabi Eseku“, Evlija Čelebija piše:

„Kad je Sulejman-han pošao da osvaja grad Beč u zemlji Almaniji, onda se jedan od dva Sulejman-hanova topa., koji se nalaze u ovome mjestu, zbog žurnog prelaženja potopio u vodi na mostu preko Drave. Kažu da taj stari top i sada stoji u vodi na vrhu mosta.“

Tu je riječ o prvom Sulejmanovu pohodu na Beč (ujesen 1529.), a most kojim su tada Osmanlije prešle Dravu bio je po prilici jedan konak uzvodno od Osijeka. Prema tome, između tog mosta i onog iz 1566. godine nema izravna nastavka, u Evlijinoj se priči potkrala mala greška. Ono što je zajedničko i jednom i drugom mostu silna je žurba s kojom ih se gradilo i prelazilo. Žurba je, dakako, prirodno stanje vojništva, a tu je i čimbenik borbenog iznenađenja i dobivena vremena, s kojima se uvijek računa; ali ono čega se osvajači najviše boje i što ih neprestano požuruje jest kvarenje vremenskih prilika. Ratovanje je tradicionalna ljetna djelatnost, s jakim razlogom; jesenje kiše i glib, zimski snjegovi i studeni kadri su umrtviti sve borbene pokrete. A upravo je ta nevolja stigla osvajača dok je, kako piše Evlija, „za čudo božje tukao grad Beč topovima koji se sada nalaze u Osijeku“. Bilo je to od 29. rujna do 16. listopada 1529.

„Pri tome je nastupila žestoka zima“, tumači Evlija, „tako da se nije moglo micati ni rukama ni nogama. Uz to su jednog dana udarili tako jak snijeg i mećava da nitko nije bio u stanju da iziđe ispod šatora. Na to se Sulejman-han povukao iz toga hladnog mjesta ostavljajući svoju sulejmanovsku opremu, šatore i blago, a povukavši sa sobom top koji je ovdje i još četiri baljemez-topa.“

Evlija očito pretjeruje, snježna je vijavica uhvatila Osmanlije tek na povratku ispod Beča. Dotada su trpjeli samo kiše, blato i hladnoću. Ali je svakako vrlo poučna ta slika vijavice kroz koju se probija nesretna vojska vukući svoje teške topove:

„Kad su stigli u mjesto zvano Džankurtaran, spasli su svoje živote. Zatim su došli oni koji su po toj ljutoj zimi dvadeset konaka daleko vukli ovaj top ispod grada Beča u zemlji Almaniji.“

U tolikoj pogibli, gradić koji neočekivano izranja u pustoši i pruža spasonosno utočište (a to je Adony na Dunavu niže Budima) zaista je zaslužio da dobije novo, zvučnije ime: Çan-kurtara, „Duše-spasitelj“.

No, ova lijepa priča nije time još uvijek zaključena. Postoji završni, maestralni obrat. Stari Sulejman-hanov top što leži na dnu Drave – to je prava os ove istočnjačke pripovijesti. Jer, već su pri polasku vojske „razboriti ljudi govorili da se u činjenici što se top potopio u vodi nalazi božanska mudrost“. Govorili su: „Činjenica što se taj top potopio znak je da neće biti sreće; da je to predznak nesreće. Bog (jedini) zna, ali ove godine nema pobjede ni osvajanja.“ Tako je i bilo.

Mostu povrh Osijeka iz 1529. prethodio je još jedan značajan most, onaj iz kobne 1526. godine. Taj je položajem zacijelo odgovarao konačnom mostu iz 1566., nalazio se dakle upravo pod gradom. „Četvrti dan mjeseca redžepa 932. godine, kad je sultan Sulejman-han polazio na mohačku vojnu, onda je njegov ljubimac, kasnije ubijeni veliki vezir Ibrahim-paša išao u tu vojnu vršeći ulogu izvidnice“. Tom Ibrahim-paši, Sulejmanovu „ljubimcu“ (koji se, kao što biva, odveć osilio te skončao „udavljen u samom saraju sultanovom“), predao se grad Osijek bez borbe, u kolovozu 1526. godine. Naš putopisac veli da je tada gradski zapovjednik[11] „uvidio da neće imati dovoljno snage da se bori kao što je bio zadao svoju krvavu đaursku viru, pa je predao grad na vjeru“. Nato je „kao more velika vojska“ Turaka preplavila Osijek i za tri ga dana „sravnila sa zemljom“. Veliki vezir je smjesta pristupio gradnji mosta. Nema sumnje da je most u Osijeku postojao i prije dolaska Turaka;[12] međutim, pri povlačenju kršćanske vojske, taj je most svakako uništen. Nije teško zamisliti dvoumicu osječkih branitelja: srušiti most zatvarajući si odstupnicu i tako odabrati očajničku obranu grada ili povući se i rušenjem mosta barem spriječiti munjeviti prodor Osmanlija u Ugarsku. Odabrali su zadnje i to još dok je neprijatelj bio pred Ilokom.

Uz pomoć tzv. vires navales i pontonijerskih stručnjaka,[13] Ibrahim-paša je svoj most dovršio, prema Evliji, za šest dana; po nekim drugim izvorima, za samo dva dana. Upravo tih dana dok je Osijek vrvio otomanskim mostograditeljima, nesretni kralj Ludovik postavlja sebi uzaludno pitanje, u pismu Franji Bátthyányju od 16. kolovoza 1526.:

„lnteligimus pro certo hostem jam Ezeck occupasse et fortasse etiam pontem fecisse, hoc tamen ultimum de ponte non scimus pro certo“ (Kao pouzdano dočuli smo da je neprijatelj već zauzeo Osijek te možda čak i most načinio, nu to potonje o mostu ne znamo pouzdano).

Po prilici toliko vremena koliko je kralju trebalo da izrekne svoju dvoumicu – bilo je dovoljno da neodređenost postane određenost.

Građevina je, po svemu sudeći, zapravo bila pontonski most na lađama povezanim lancima preko kojih su položena brvna, privremena ćuprija širine kojih dvanaest aršina. Čim je muslimanska vojska, na svom pobjedonosnom pohodu, prešla most, dade ga serdari-ekrem rasklopiti i posjeći: „tako da je vojsci oduzeta nada na povratak“.