Povijest Slavonije u sedam požara | Stanko Andrić

7. PUT PO SLAVONIJI

Dubrovački isusovac, poznat kao sastavljač prve hrvatske („ilirske“) gramatike, obilazio je Tursku Carevinu u dva navrata, 1612.-1613. i 1618.-1620. godine, te oba puta pohodio i Slavoniju i Srijem. U svojoj autobiografiji pisanoj u trećem licu i naslovljenoj Vita Bartholomaei Casii Dalmatae ab ipsomet conscripta[16] ostavio je podrobne prikaze tih pohoda, dragocjene priloge oskudnoj povijesnoj građi, napose u pitanjima vjerskih odnosa i sloboda na tlu Carevine. To je knjiga što, kako reče Bösendorfer, govori u „živim bojama“ te „osvjetljuje u mnogom pogledu i život našeg naroda za osmanlijske vladavine“. Sve u svemu, slika što nam je nuđa Kašić i nije tako mračna. Ali pođimo redom. Zadatak svoga poslanstva Kašić je na jednom mjestu jasno sažeo:

„Njih (tj. oca Stjepana Szinija i Bartola Kašića, op. S. A.) je poslao papa Pavao V. u tursko područje po Europi svim kršćanima, napose katolicima, da ih utvrde u vjerskim istinama i da ih zaštite od hereze i grčke shizme te da povrate katoličkoj vjeri one koji su odlutali.“

To je težak zadatak, krcat pogiblima. Ne radi se o tomu da bi otomanske vlasti stavljale zapreke; naprotiv, posrijedi je bezakonje koje buja u njihovim zemljama a koje ni one same, po vlastitu priznanju, ne mogu obuzdati.

Gradovi su u tom pogledu pravi otoci sigurnosti, utoliko više što u svakom većem mjestu postoje kolonije dubrovačkih trgovaca, čiji se poslovi nesmetano granaju Carevinom. Ti trgovci spremno ugošćuju redovnike. No, kršćanska raja živi isključivo po selima, često teško pristupačnim, razbacanim po pustim i divljim područjima. Širom tih jaruga i šuma, rekosmo već, vrebaju razbojnici i ubojice bez milosti. Nije teško zamisliti koliko civilizirana čovjeka s Jadrana užasava taj napola barbarski poredak. Pa ipak, njegovi službenici priređuju isusovcima brojna ugodna iznenađenja. Primjerice u Iloku, upravitelj srijemskog sandžaka Hasan-beg podjeljuje im punu slobodu djelovanja; uz to ih velikodušno upozorava na već dobro poznatu pogibao:

„Jedino vas opominjem, kao da sam vam svima otac, da se stalno držite državne ceste, koliko je to god moguće, kako ne biste upali u životnu opasnost. Osim toga, čuvajte se druženja s našim janjičarima i nemojte s njima jesti ni piti, osim ako ne budete prisiljeni, eda vas ne bi povrijedili kakvom zlom namjerom ili vas zlostavili kada se napiju, jer pijani ponekad učine velika zla i svojim prijateljima. Sjetite se ovog mog savjeta i nećete se pokajati.“

Keseđije su trajna napast Kašićevih putovanja, iako zapravo do sama kraja ostaju pomalo nestvarni, utvarni. Naši miroljubivi patri podrobno su upućeni u lukavu i strašnu taktiku koju razbojnici primjenjuju.

„Oni vam se često pridruže na putu, hineći, te u zgodan čas napuštaju karavansaraj. Noću odlaze lutati šumom, a ujutro, kad svane, vrate se k suputnicima koji ništa ne slute. Tako pritajeni i dobro naoružani, opasani s lijeve strane scimitarom, pristupe s desne strane kao iz štovanja, da ti se primaknu i da bi mogli na udaljenijem mjestu uvrebati zgodu da te iznenada udare isukanim scimitarom. Jednim udarcem odsijeku ti glavu i bace te s konja, a onda konja i sve ostalo ugrabe, svukavši ti i odjeću i ostavivši te gola. Potom se s plijenom i grabeži što više udalje od državne ceste na šumske staze, kako bi se na sigurnu mjestu doveli u red, stavivši prtljagu ubijenog na konja i sve sakrivši. Naposljetku se pojave kao da su izišli dalje na putu, kako ih ne bi tko prepoznao kao opake razbojnike i koljače ljudi, nego da se pokažu kao nedužni.“

Kako, dakle, izvući glavu iz torbe? Kako se zaštititi? Ponajprije, valja putovati u većim skupinama, a svak da je naoružan vatrenim oružjem. Naiđu li ususret ili se jave odnekle sa strane kakvi sumnjivi konjanici, tada treba smjesta „pograbiti puške i drugo oružje te ga podignuti uvis, kako bi ga oni ljudi mogli vidjeti“. Evo kako izgleda takav jedan dan putovanja kroz šumu punu opasnosti, negdje nadomak Beograda:

„Potom su, ušavši u šumu pogodnu za razbojnike, pustili konjima uzde i u brzom kasu, držeći desnicom uvis puške, a lijevom rukom upravljajući konjima u trku, dršćući od straha, brzo prešli kako ih razbojnici, videći puške konjanika, ne bi smjeli presresti. Napokon su se prije zalaska sunca zaustavili pod drvećem blizu nekog seoceta, pribavivši konjima hrane. Te su se noći odmarali pokraj budnih čuvara, dok je lagano padao snijeg. Naokolo su zapalili veliku lomaču postavivši puške uz glave da odbiju razbojnike, ako slučajno ustreba.“

Ta izvrsna crtica s pustolovnog putovanja nam klerički tip posve oprečan onome što ga utjelovljuje fra Luka Ibrišimović, koji se bez ikakve zebnje odmeće u planinu, među hajduke, kao u svoj drugi i istinskiji dom.

Po Slavoniji i Srijemu Kašić rjeđe putuje na konju, radije odabire udobniji način, unajmljujući kola. Domaći kočijaši tada, u većini slučajeva, dijele iste zebnje s putnicima. Poznavajući kraj, oni redovito upozoravaju na opasna mjesta i poučavaju putnike kako valja postupati. I eto gdje upravo s te strane, posve nepredviđeno, iskrsava toliko iščekivana opasnost. Bilo je to na putu iz Osijeka u Beograd. Kašićev osječki domaćin, podrijetlom Dubrovčanin, bijaše unajmio četveropreg jednog „shizmatičkog kočijaša iz panonskog Budima“. Na put im se priključio i jedan osječki Turčin.

„Kočijaš je na seljački način, dosta neprijazno, obećao da će ih sve za dva dana odvesti u Beograd. Drugoga dana puta, kad se našao na raskrižju, želio je skrenuti na lijevu stranu, prema svome selu, iako je desna cesta, koja bijaše državna, vodila za Beograd. Putnici su se uplašili, ne znajući kamo ih to on želi odvesti mimo sklopljene pogodbe, jer je tvrdoglavo nastojao potjerati četveropreg na lijevu stranu iako su se putnici tomu protivili. Nato je Dubrovčanin sišao s kola uhvativši konje za uzde te okrenuo prema neprokrčenoj zemlji uzvikujući: izvrši ono što si obećao te nas odvezi u Beograd ili pak u najbliže mjesto, gdje ćemo najmiti drugog kočijaša za one iste novce koje smo tebi obećali. Ali tvrdoglavi shizmatik nije htio popustiti te je zanemario novac i obećanje i potjerao četveropreg kamo je ushtio. A nije nemoguće da ih je htio odvesti u neprohodna mjesta prema svome selu i među seljake koje putnici nisu poznavali […] Pokvareni čovjek stavio je u kola patrov sanduk, koji je bio napunjen i potežak (jer je bio pun svetih knjiga, misala i drugih potrepština za služenje mise) jer je mislio da je pun talira i drugog novca od trgovine, možda zbog težine. Što je htio učiniti s putnicima kod svoje kuće na samotnu mjestu nitko ne može znati, ali se može naslutiti da je smišljao zlo zbog svoje tvrdoglavosti i groznog izgleda.“