Povijest Slavonije u sedam požara | Stanko Andrić

9. HISTORIA ECCLESIASTICA

Dio ustanika iz 1599.-1600. godine, osuđenih na smrt, potražio je tada uzaludno utočište u franjevačkom samostanu Svetoga Duha u Šarengradu.[17] Turcima i Tatarima bio je to dovoljan razlog da šarengradskog gvardijana nabiju na kolac a samostan rasprše. O tom teškom gubitku izvijestio je Svetu Stolicu tadašnji bosanski biskup Franjo Baličević. Bio je to jedan od posljednjih samostana koji su u XVI. stoljeću još djelovali na tlu otomanske Slavonije. Prethodno je, 1551. godine, propao franjevački samostan u Đakovu, kao i onaj u Lukovu na rijeci Bosutu (oko 1580.). Tako je na početku XVII. stoljeća crkvena organizacija u Slavoniji dosegnula dno svoga rasula.

Ipak, taj duhovni hijatus ublažava djelatnost najvažnijeg ovdašnjeg samostana turskog razdoblja, jedinog rasadnika franjevačkog podmlatka. To je gotički samostan Svetog Augustina u Velikoj kod Požege, koji je prvotno, kako se čini, pripadao cistercitima. Fratri su ga preuzeli 1575. i u njemu uredili novicijat i gimnaziju. Svršeni velički gimnazijalci imali su mogućnost da teološki studij dovrše u Italiji; godine 1640. izvješća vatikanske Propagande zabilježila su Velikoj četrdeset gimnazijalaca. Istodobno, Velika je bila i važno osmanlijsko uporište. Prema Evliji, u gradu bijaše stalna posada od tri stotine dobro naoružanih askera. Iz starog castruma na brdu Lapjaku oni su danonoćce motrili na đaurski samostan u podgrađu. Ipak, Evlija je Veliku opisao kao „posve izloženo i nesigurno mjesto“; dojam mu ponajviše kvari dušmanin koji uporno vreba iz šumovitih brda. I zaista, Velika će u drugoj polovini XVII. stoljeća postati središtem slavonskog otpora, a najpoznatiji stanar njena samostana neustrašivi fra Luka Ibrišimović, zatornik Turaka.

Oko 1620. samostanu Svetog Augustina u Velikoj pridružio se u duhovnom radu i samostan Svetog Antuna u Našicama, čiji su se fratri privremeno pritajili na starom posjedu obližnjeg kaštela Motočina. Ne treba zaboraviti ni činjenicu da su se rastjerani šarengradski fratri ponovno okupili u selu Laz i odatle nastavili djelovati; tako je vrhunac stradanja slavonske crkve ujedno označio i trenutak obnove i polagana povratka.

Govoreći o vjerskim prilikama u Slavoniji pod Turcima, Bösendorfer bilježi ovu poetičnu činjenicu: „Tijekom vremena pomiješale se i zaboravile međe med pojedinim biskupijama“. Te su međe bile predmetom žučnih sporova, osobito između zagrebačkog i bosanskog biskupa. Na kraju je, u XVII. stoljeću, Vatikan potvrdio Zagrebu nadležnost nad svom zemljom između Save i Drave, uključujući i župe što su ranije pripadale Pečuhu. Dakako da je u međuvremenu nestalo starih biskupskih sjedištu u Slavoniji, onog biskupije bosanske u Đakovu i onog biskupije srijemske u Iloku.

O potonjemu, koje se nakon Banoštora i Svetog Ireneja skrasilo u gradu nespokojnih Kapistranovih relikvija, imamo vrijedno svjedočanstvo oca Kašića, koji je iločkoga sandžak-bega pohodio u nekadašnjem biskupskom dvoru.

„Blizu nekadašnjega biskupskog dvora vidješe sa sjetom i žalošću dosta prostranu crkvu, koja je bila napunjena sijenom za konje. Njezin krov držali su stupovi koji nisu bili manji od onih što se nalaze kao vanjski stupovi u vatikanskom portiku u bazilici apostolskog prvaka sv. Petra.“[18]

Što se tiče Đakova, stolica tamošnje biskupije ostala je upražnjena pošto je biskup Juraj od Paližne poginuo na Mohaču, s mačem u ruci. Nakon toga je povučena natrag u Bosnu, u franjevački samostan u Olovu. U taj se samostan sklonio i dio slavonskih franjevaca nakon teške 1600. godine, gubeći tim korakom pravo na svoje slavonske župe, u korist nepopravljivo rivalski nastrojenoga svjetovnog svećenstva: u okrilju muhamedanske carevine bili su, nažalost, neizbježni prijepori katoličkih redovnika i svjetovnjaka oko podjele pastve (poput poznate polemike apostolskog vikara Petra Masarechija i olovskog gvardijana, u prvoj polovici XVII. stoljeća).

Dok Bösendorfer drži kako je to „što se je ipak katolicizam održao u Slavoniji jedina zasluga franjevačkog reda“, istraživanja Stjepana Pavičića sklonija su da zaslugu pravedno podijele. Pavičić dobro zapaža da su fratri sa svojim samozatajnim zavjetima siromaštva bili podesniji za teške slavonske prilike, ali i to da je ondje bilo premalo njihovih samostana za sveobuhvatnu spasonosnu misiju. Dakako da su u pomoć pritjecali i redovnici izvan Slavonije, nadasve bosanski fratri, koji su za teških godina ovamo upućivani po odredbama Svete Stolice. Što se svjetovnjaka tiče, oni su dolazili iz Banske Hrvatske, iz zagrebačke dijeceze (poput valjanoga župnika Ivana u Cerni, kojeg 1623. pohvaljuje vikar Masarechi), a često i iz Dalmacije i Dubrovnika. Kako bi dobila vlastitog svećenika, sela su se udruživala u brojnije župe; to je istodobno siromašnome puku olakšavalo izdržavanje župnika. Za središte župe u pravilu se odabiralo ono mjesto koje ne figurira u otomanskom administrativnom sustavu, podalje od puteva i od urokljivih osmanlijskih očiju.[19]

Pogledajmo, na kraju, kakve je prostore (posvećene ili ne) imao na raspolaganju slavonski misnik XVI. i XVII. stoljeća, izuzmemo li krošnjata „stabla u polju“ o kakvima je već bilo spomenu. Razabiremo četiri osnovna slučaja.

Prvi je devastacija. Primjeri nisu tako brojni kako bismo očekivali. Prema Pavičiću, „rušenje je jamačno provođeno po nekoj osnovi i redu“. Kao što je poznato, Sulejman je zabranjivao i strogo kažnjavao neplansku i bezrazložnu devastaciju. Više su stradavali samostani nego crkve: „vidi se da su muslimanske vlasti točno pazile, da se starosjediocima katolicima ostavi hram božji, a da su samostan dopustile rušiti, jer je stajao nenastanjen i bez upotrebe“, reći će Pavičić uz jedan eklatantan primjer. Riječ je o benediktinskom samostanu s crkvom u Nuštru. Prvi spomen, iz davne 1263., nazvao ga je Monasterium s. Spiritus de Wolko: sagrađen je na prvobitno nenaseljenu prostoru, na obali Vuke, te je prethodio kasnijemu naselju kojemu je dao i ime: Sveti duh ili pak Monuštar (odakle, danas, Nuštar). Njegova crkva, posvećena Presvetom Trojstvu, bazilika s dva tornja podignuta „od birana kamena i čvrste hrastove građe“, bila je ponajljepšom građevinom te vrste u čitavoj donjoj Slavoniji. Benediktinci, kojima otomanski zakoni zabranjuju djelovanje, napustili su svoj nuštarski samostan neposredno pred najezdu. Čini se da je čitav kompleks dočekao početak XVII. stoljeća posve neoštećen. Tada (1610.) kaniški paša Alija Sokolović kupuje ga od nuštarskog spahije kako bi njegovu valjanu građu iskoristio za svoje potrebe. Doista mu pode za rukom srušiti samostan, ali ne i crkvu: u posljednji čas, na tužbu katoličkog puka, to mu zabranjuje vukovarski kadija.[20] Pa ipak, časna i lijepa crkva, koja se othrvala nasrtajima bezbožaca, nije uspjela izići i iz XVIII. stoljeća te ugledati naše dane: oko 1730., kako je poznato, nuštarski posjednik De Coseaux dao ju je srušiti i od njena gradiva podići svoj barokni dvorac.

Drugi slučaj: adaptacija. Turci su doista bez osobita zazora preinačivali katoličke bogomolje u svoje mošeje, ali i opet ne tako često kako to rado predmnijeva konfesionalni mazohizam. U opisu Vukovara što ga je ostavio Evlija Čelebija imade ova zanimljiva rečenica:

„Na munari gradske džamije nalazi se jedan sat sa zvonom.“

Doista, čudnovati sažeti minaret koji je ujedno i sahat-kula i zvonik! U Požegi, crkva sv. Duha iz XIII. stoljeća bila je za Turaka također preuređena u džamiju; druga, posvećena sv. Lovri, ostala je netaknuta. U Brodu, kamena crkva sv. Marka koju su Berislavići sagradili u XV. stoljeću postala je za turskog zemana glavnom mjesnom džamijom. Đakovački je primjer valjda najpoznatiji: dok su staru katedralu (ecclesia cathedralis, prema zapisu iz 1355.) bosanske biskupije Osmanlije razorili, župnu su crkvu sv. Lovre Mučenika preinačili u mošeju. Zauzvrat, u XVIII. stoljeću, „kada je Turčin iz ovizi strana odagnat“ (da pozajmimo redak biskupa P. Bakića iz 1702.), kršćani su najljepšu od tri đakovačke džamije, onu Ibrahim-pašinu, pretvorili u župnu crkvu Svih Svetih, srušivši minaret i podigavši predvorje sa zvonikom. U naše doba (doba sinteza, ekumenizma, teratologije) stara je istočnjačka kupola ponovno ugledala svijetlo dana, zajedno s vitičastim lukovima arapskih prozora i trijemova. Zahvaljujući smjeloj i divljenja vrijednoj mudrosti tadašnjega đakovačkog biskupa, koji je odlučio pomirljivo rezimirati čitavu jednu povijest uzajamnih poricanja, muhamedanska mošeja i klasicističko pročelje s križem na zvoniku postali su lice i naličje jedinstvene bogomolje.

Treći slučaj je propadanje, učinak „nemilog zuba vremena“. To je otomanska kob glavnine slavonskih crkava. Siromašna raja smagala je svojedobno toliko sredstava da se uščuva tek manji dio baštine. To ruiniranje, to rastakanje i urušavanje, najbolje prate periodičke vizitacije biskupskih izaslanika: oni najprije zapažaju da kiša načinje krov, izjedajući ga sve dok se ne uruši; „lijepa građevina, ali bez krova“ – to je uobičajena zloslutna bilješka vizitatora. Zatim dolaze zimske studeni i snjegovi, na kojima pucaju natopljeni zidovi. Iz noći turskih stoljeća izronit će mnoštvo ruševina ili tek crkvišta upamćenih u predaji.

Napokon, očuvanje. Ponešto se i spašava. Evo jednog odgovarajućeg ulomka iz Kašića:

„Poslije podne pošli su u crkvu Blažene Djevice Na Nebo Uznesene, blizu Morovića […] Ta crkva ima mali portik, dva tornja nešto više od samog krova koji su pokriveni i podignuti iznad portika. Pošto su očistili jedini oltar i iznutra sav pod, vratili su se sljedećega dana da služe misu, donijevši sve potrebno za bogoslužje […] Drugoga su dana otišli u drugu crkvu, koja se nalazi na savskoj obali nešto udaljenija od seljačkih koliba, ali čitava i neoštećenih zidova, te svećenici uđoše u nju. Odatle pobrzaše u drugu, koja je tek nedavno obnovljena, drvenih zidova i krova, na mjestu gdje u starini bijaše kamena i u kojoj je oltar bio od kamena, prikladna je za služenje mise, te su u njoj istoga dana služili misu. Njena se obnova nije mogla izvesti bez pismena dopuštenja suca zvanog kadija, u kojoj je on naveo svjetovnim poglavarima da je ondje stajala kršćanska crkva te da se može obnoviti. Svi su okolni kršćani prikupili mnogo novca kojim platiše sucu za to pismeno dopuštenje.“

Važno je da crkva ima čitav krov, da joj je unutrašnjost suha: u njoj nema nikakvih vrijednih predmeta, sve je prazno i golo, „zbog razbojnika i lopova koji bi, vidjevši oltare pokrivene i ukrašene za misu, razbili vrata i sve odnijeli“. Sve što crkva u svojoj nutrini sadrži jest prostor, prazni posvećeni prostor u polumraku. Kako smo vidjeli, misne potrepštine svećenik donosi sa sobom i po završetku ih odnosi, čvrsto zabravljujući za sobom crkvena vrata, „da ne bi koji zlonamjernik ili nevjernik iz prijezira pustio stoku na sveta mjesta da ih oskvrne“. Sve vjerske radnje pomalo su urotničke, tajnovite. Čin slavljenja Boga prigušen je i zatomljen. Osiromašena Crkva kao da je vraćena na svoje prakršćanske početke, u doba katakombi i rimskih progona. Izgubivši svaku izvanjsku raskoš, sadržaj se interiorizira: nakon obreda, „vjernici se vraćaju svaki u svoju seljačku kolibu, radujući se i hvaleći Gospodina“.