Povijest Slavonije u sedam požara | Stanko Andrić

11. DRUGA STRANA SPORA

S navedenim primjerima suočimo sada Kašićeva svjedočanstva. U njegovim Putovanjima nalazimo tri značajna mjesta na kojima se govori o susretu s hereticima. U selu Tiborjanci, u okolici Valpova, patra je ugostio „bogati stari Austrijanac“ koji je sina Petra poslao na luteranske škole, „ne opazivši da će se ovaj zaraziti heretičkim otrovom“. Tako je Petar postao „propovjednikom i vražjim učiteljem“ u župi svetog Tiburcija. Otac Kašić provodi s njime dio noći u razgovoru i poučavanju: uzalud i bez željenog učinka, jer Petra je „zaslijepila heretička iskvarenost“.

Drugi slučaj je važniji. U selu Marijanci, u okolici Miholjca, heretici su zaposjeli i „profanirali“ katoličku crkvu Blažene Djevice. Otac Kašić smjesta pokreće spor kod nadležnog valpovačkog kadije. Za posredovanje se najprije obraća jednom od onih ambicioznih i bezobzirnih zapadnjaka-pustolova, „nekom Francuzu koji je apostatirao od kršćanske vjere postavši Turčinom“. Primivši novac, ovaj ishoduje pokretanje postupka. Tako Kašić podiže pred kadijom tužbu protiv „luteranskih prisvajača kršćanskih crkava“. Pošto je kadija, „čovjek Azijat ili Arapin“, poslušao od svog tumača prijevod Kašićeva rječitog izlaganja, smjesta je donio povoljnu presudu:

„Papisti neka se slobodno služe crkvama za molitve i svoje žrtve, a novatori neka se čuvaju da im ne nanesu kakve neprilike ili nevolje.“

Sutradan je presudu objelodanio u obliku javne isprave. U međuvremenu je „papiste“ podsjetio da mu dostave, „za trud“, barem onoliko koliko su mu obećali „novatori“, naime pedeset srebrnih talira. „Mora naime nešto zaraditi jer je i sam platio vladaru mnogo novaca da postane sudac.“ Tako se, dakle, ravnodušne, blazirane azijatske očice zaiskre samo pri pogledu na vrijednu kovinu. Nema nikakvih dubljih razloga koji bi ih nagnali na diskriminaciju. Vidjeli smo kako Matija Vlačić ustvrđuje da „Turci ne samo što dopuštaju istinsko kršćansko učenje, nego ga njihovi vlastodršci i mačem brane od protukršćanskih vukova“; i kako njegov učenik Szigeti uvjerava da im je „turska vlast, a naročito kadije, očito naklonjena“. Bilo je to samo mahanje tobožnjom naklonošću pred nosom katoličke Europe. Kašićevo iskustvo svjedoči oprečno reformatorskim: oprečno, dakle u osnovi isto. Za otomansku se naklonost obje kršćanske strane grčevito bore, pred licem toga ravnodušnog muhamedanca koji prekriženih nogu snatri kroza svoje dneve razdijeljene redovitim namazima. Novac je u toj borbi najpouzdanije, odlučujuće oružje. Katolički misionari donose ga iz bogatih europskih biskupija i gradova. Ne manjka ga ni reformatorima: pribavlja im ga protestantsko plemstvo Srednje Europe, brojni gorljivi fautores et fautrices.[25]

Kašićeva priča o parnici okončava se posvemašnjim, pomalo histeričnim trijumfom. Prije nego što u njoj izreknu misu, svećenici obavljaju obredno čišćenje te nesretne crkve koju su heretici zlorabili i pretvorili u „sotonsku sinagogu“. Uz psalam Miserere, škropljenje blagoslovljenom vodom i kađenje tamjanom, našao se tu neki heretik, „pun opačine“, koji izjavljuje nečuvenu drskost, vrhunac blasfemije: „da su ti ljudi došli ovamo kako bi dimom istjerali komarce“! Smjesta ga prijaviše kadiji, zapisuje Kašić kipteći od pravednog gnjeva, koji drznika dade izbatinati i novčano kazniti.

Treća Kašićeva epizoda nadovezuje se na prethodnu. Javljaju se dva krivovjerna propovjednika po imenu Toma i Petar, tražeći razgovor s biskupom i svećenicima. Posjedaše za stol. Krivovjerci pokazaše knjigu koja ih nadahnjuje, Kalvinove Institutiones. Otac Kašić, ne okolišajući ni časa, nazva je „Kalvinovim izmišljotinama i sotonskim zabludama“. Propovjednici ih uzeše u obranu. Nastane žučna prepirka. Naposljetku, Toma se obraća izravno patru:

„Laž je to što govoriš.“

„A pater odvrati: ‘Ja zaista ne lažem pozivajući se na katoličke istine, nego je otac laži, đavao, poražen ovim mojim riječima, zarežao preko tvojih usta i tvoga jezika da ja lažem, i tebe raspalio tolikim bijesom i paklenskim ognjem’. Kad je pater to kazao, ustade Toma, seljački postolar, opak čovjek, te ode sa svojim drugom, svejednako prijeteći osvetom i tvrdoglavo ostajući pri heretičkoj nevjeri.“

Takvo je ozračje vjerskih borbi na tlu Carevine. Dijalog je nepoznat, beskrajno anakroničan. Katolički je kler za nj fatalno nesposoban. Drukčije i nije moglo biti, u tomu je bit stvari: neumitnost događanja povijesti.

Kada je nekoliko godina poslije Lutherovih wittenberških teza, glasoviti pravnik i kasniji Zapoljin pristaša Stjepan Verböczy predavao kralju Ludoviku primjerak knjige kojoj je puni naslov Apologija istinitosti katoličke i apostolske vjere i nauka, a protiv bezbožnog i nadasve pogubnog naučavanja Martina Luthera, navodno je poklon popratio ovim riječima:

„Tvoje bi Veličanstvo moralo ovu kugu luteransku odagnati preko Sarmacije i ledenoga Kavkaza.“[26]

Tridesetak godina kasnije aluzija na tu, očito dobro upamćenu Verböczyjevu izjavu, pojavljuje se u pismu kalvinskog propovjednika u Slavoniji Mihaela Starina.[27] Starin je tijekom 1551. u nekim slavonskim mjestima (poimence navodi Valpovo i Vukovar) držao s tamošnjim franjevcima javne raspre koje je sam naknadno ocijenio vrlo uspješnima. Evo tog odlomka iz pisma upućenog na stanovitoga Miklósa Tuklaija, koje je izvorno pisano na latinskome, a ovdje ga donosimo prema Bösendorferovu prijevodu:

„Mnogo bih ti morao pripovijedati o svim svojim sukobima što sam ih imao kroz ovih sedam godina s papinskim ljudima. Dostaje reći da smo ih svugdje suzbili i kao vukove od stada božjega daleko otjerali, neke preko Tise a druge preko Save, ili – kao što to On veli – preko Sarmata i ledenoga Kavkaza. Ove godine o Duhovima održali smo dvije sinode u okolici Valpova i Vukovara, i u dvjema ljutim borbama tako ih porazili da su se neki od straha sakrili pod korita, na koja su sjele po tri žene (sub capisterio, tribus mulieribus desuper sedentibus), i otud je onda medu Hrvatima nastala poslovica: ‘Pop je pod coritom, pod Troyam senom’.“ (v. Marginalije, 2).

Reklo bi se da pastor Starin, govoreći o „ljutim borbama“, ne razlučuje odveć razgovijetno „ideološku“ borbu od one koja pribjegava drvenim ili kovinskim pomagalima (poznato je da se jedan od brojnih vjerskih okršaja iz 1551. pretvorio u razaranje i palež franjevačkog samostana u Đakovu, o čemu usporedi Pavičića, Vukovska župa str. 25). Bilo kako bilo, sredina XVI. stoljeća odgovara stvarnom procvatu reformatorskih nastojanja u Slavoniji. Već u navedenom pismu Miklósu Tuklaiju, Starin se podičio da je u Podravini i Podunavlju, „uz pomoć braće i Duha Svetoga“, utemeljio stotinu i dvadeset kalvinskih župa. Od toga ih broja na slavonski seniorat otpada tridesetak. Ta su slavonska mjesta dobrim dijelom nastanjivali Mađari, ali također Hrvati i Nijemci.[28] Najznačajniju kalvinsku župu u istočnoj Slavoniji, onu u Tordincima, nastanjuju starosjedioci Hrvati. U Tordincima je bilo sjedište vukovskoga distrikta. Zajedno sa susjednim Antinom, kao što piše Pavičić, „tvore oni stup kalvinstva na ovom zemljištu“.

Starinovo „reformiranje“ slavonski će kalvini upamtiti kao neku vrstu zlatnog doba. To je vidljivo i iz zapisa koje je ostavio Kašićev suvremenik Samuel Pataj, učitelj u baranjskom selu Laskafeldu. Laskasfeld bijaše prva postaja na državnoj poštanskoj cesti od Osijeka prema Budimu, mjesto što ga je i Starin 1544. odabrao za središte svoga rada.

„Već sam dvije godine u Laskafeldu učiteljem“, javlja Pataj 1617. godine. „Još i sada imade staraca koji se prisjećaju Starina i njegova reformovanja među Hrvatima. U reformiranju pojedinih župa postupao je, kako mi pripovijedaju, ovako. Najprije bi zapjevao psalme Davidove tako krasnim i uzvišenim glasom da je u srce dirao i ganuo na pobožnost i najokorjelije ljude. Da slušaju njegovo pjevanje grnuli su toliki, da mu se nisi mogao primaknuti. I brzo se razglasilo da ima jedan svećenik koji naučava neku novu Vjeru, o kojoj ni stari nikad čuli nisu. I ljudi ponovno grnuli iz gradova, trgovišta i daljih sela u Laskafeld kao na kakav sajam. Kad je Starin uvidio da je za nj nastupio zgodan čas, počeo je neuku narodu tumačiti Evanđelje, obarajući se na katoličke ceremonije kao na izmišljotine katoličke. I narod mu povjerova, potjera svoje fratre i predade župu Starinu.“

U toj izvrsnoj pripovijesti naša nam se pokrajina pokazuje kao biblijska zemlja, u kojoj narod hrli u zabitna sela da sluša nove proroke; proroci najprije pjevaju veličanstvene psalme a zatim (kada već privuku nebrojeno slušateljstvo) prelaze na stvar, na božanske poruke, na strašne i skrovite istine… Starinovi zavidni uspjesi, međutim, rasrđuju katolike. Prepustimo nastavak pripovijesti Bösendorferu:

„Noću vrebali bi na nj pred kućom njegovom. A Starin upoznavši njihove namjere odilazio bi rano od kuće ili bi najprije kroz vrata pružio na motki pribitu bundevu, koju bi zasjednici, držeći je za ćelavu glavu Starinovu, izsjekli sabljama. Dočuvši to njegovi vjernici postavili su oko njegove kuće svake noći stražu, dok nije cijelo selo pristalo uz reformaciju.“

Mihael Starin imao je brojne nasljednike, ali kao što veli Bösendorfer, „kalvinizam se ipak nije mogao održati na onoj visini na koju ga je doveo Starin. Franjevci, koji su u Bosnu pobjegli, vratili su se natrag med puk slavonski, hodeći sve do Budima. U drugoj poli XVI. v. već oni opet sjede u pustim samostanima“.[29]