Povijest Slavonije u sedam požara | Stanko Andrić

12. KAKO STOJI STVAR S VLASIMA

Opći popisi s kraja XVII. i s početka XVIII. stoljeća (kao neka vrst prebrojavanja mrtvih, ranjenih i nestalih nakon krvavog i vrtoglavog okršaja) razlučuju u amalgamu postotomanske Slavonije ova četiri etnokonfesionalna individualiteta: muslimane, katolike, kršćane i Vlahe. Pod kršćanima se tu, kao što je pokazao J. Pavičić, razumijeva protestante (kalvine i luterane). Vlasi su, dakako, sinonim za pravoslavne. Tijekom XVIII. stoljeća u porabu će, s istim značenjem, ući nazivak Raci (prema latinskome Rasciani, Rašani), neka vrsta prijelaznog oblika prema konačnome Srbi.

Kako je poznato, u korijenu se naziva Vlah (prema staronjem. Walh, latinski Vallachi, mađarski Olah) nalazi oznaka za romanske ostatke drevnog pučanstva Rimskog Carstva. Osmanlijska osvajanja zatekla su balkanske Romane zabavljene njihovim vajkadašnjim zanimanjem, planinskim nomadskim stočarstvom. U srednjovjekovnoj su se Srbiji upravo tim svojim statusom Vlasi jasno lučili od Srba, sjedilačkih poljodjelaca. Stoga je razumljivo da je tamošnji Zakonik cara Dušana strogo branio ženidbu između Srba i Vlaha, kako bi spriječio narušavanje feudalnoga poretka zasnovanog na imobiliziranom kmetstvu. Pa ipak se socijalna segregacija pokazala sama po sebi nedostatnom da sačuva i izvorni romanski govor Vlaha, koji je posvuda uzmicao u korist dvojezičja ili pak bivao posvema zamijenjen srpskim. Dakako da su u pravoslavnome svijetu Vlasi i sami pripadali grčkome obredu (onako kako su dinarski i mediteranski Vlasi u srednjovjekovnoj hrvatskoj državi bili katolici). U tom dakle gorštačkom i pastirskom narodu Vlaha Turci su (i sami iskonom nomadi i stočari, tzv. juruci), kao što veli Pavičić, „za svoju ratničku organizaciju našli izvanredan elemenat“. Vlahe su, naime, resile „sve značajne karakteristike planinskoga naselja: bogatstvo u stoci, želja za slobodom kretanja, smisao za prijevoznu i prijenosnu trgovinu, i ratnički duh“.

Turci su Vlahe najradije novačili u uhodarsku, prijevoznu te naročitu borbenu službu, koje se pripadnici (prema novogrčkoj riječi armatōlòs, stražar – graničar) nazivaju martolozi. Martolozi su, predvođeni od svojih nesmiljenih martolozbaša ili martoloških aga, u pokorenim krajevima ostajali upamćeni kao osobito opasni i surovi nasilnici. Čini se da su upravo oni Katzianerovoj vojsci zadali najteže, odlučujuće udarce. I dok su tako Vlasi za ratnih godina polazili u osvajanja zajedno s ostalom carskom ordijom, ili pak za njom gonili svoje karavane i turme, za mirnih su ih razdoblja Turci naseljavali u pograničnim krajevima, u blizini većih utvrda, koje su Vlasi popunjavali svojim posadama. Tako se dogodilo da su nomadski Vlasi, skrasivši se u ravnici i na brežuljcima panonske Hrvatske, i sami malo-pomalo postali težaci-sjedioci.

Najznatnije naseobine Vlaha u Slavoniji nastale su u Povučju, osobito na desnoj obali Vuke, dakle na prostoru koji je za ratnih operacija 1526.-1537. bio najteže pogođen te je tada gotovo opustio, i koji je u pogledu vojne organizacije gravitirao tvrđavama u Vukovaru, Dalju i Osijeku. Druga veća vlaška enklava u Slavoniji smjestila se u blizini granice s Banskom Hrvatskom, u Papuku, oko utvrđenih postaja u Voćinu i osobito Pakracu, kasabi koja je u XVI. stoljeću bila sjedištem jednog od triju slavonskih sandžaka. Za taj se potonji predio još za Turaka ustalio nazivak Mala Vlaška.[30] Osim straže koju su davali na pograničnoj Ilovi, ondješnji su Vlasi dugovali svojim spahijama i redovitu desetinu: bili su dakle i sami postupno prevedeni u kmetski položaj. Stoga među prebjezima u Bansku Hrvatsku ima nemalo pravoslavnih Vlaha, o čemu u XVII. stoljeću svjedoče križevačke isprave kad nabrajaju slovinske, predavečke i vlaške (laške) sine. Godine 1595. požeški mitropolit vladika Vasilije iznevjerio je bespremačno sveto pravoslavlje kad je i sam uskočio preko granice u Križevce, udarivši tim činom temelj tamošnjoj grkokatoličkoj biskupiji.

Crkvena organizacija pravoslavnog slavonskog puka bila je svojedobno, kao što se vidi iz suvremenih izvješća, prilično zapuštena i nesređena. U tom je pogledu bila posve inferiorna djelotvornom katoličkom kleru, unatoč činjenici da je kod otomanskih vlasti uživala očevidno pravo prvenstva. O skromnim srednjovjekovnim korijenima pravoslavlja u Slavoniji i Srijemu možemo tek ponoviti da su bili vezani uz ovdašnje posjede srpskih despota i ugarskih vazala Brankovića, od kojih je jedan (Đurad alias Maksim, umro 1456.) u XV. stoljeću utemeljio srijemsku mitropoliju. Ti svjetovni i duhovni oci sustavno su naseljavali pravoslavno pučanstvo na svoje posjede, osobito nakon što su ga u njegovoj domovini pogodila stradanja slijedom turske pobjede na Kosovu polju 1389. Kao što se vidi, već je taj davni despot i hijerarh držao onih nekoliko pravoslavnih sela i zaselaka u Srijemu dovoljnim razlogom da se uspostavi srijemska metropolija. Crkva je u autokefalnom pravoslavlju ta koja u stopu slijedi osvajača (ili vazala) u njegovu napredovanju. Ona zabada zastavu u tlo koje zaposjedne njeno „sveto“ stado. U XIII. i XIV. stoljeću djelovao je u Mitrovici jedan pravoslavni samostan (Monasterium Graecorum Sancti Demetrii, 1215.-1344.), i to bi, što se srednjovjekovlja tiče, bilo sve. Činjenicu da se tamošnje pravoslavlje nije znatnije razmahalo svakako valja zahvaliti i djelovanju papinskih misionara poput talijanskog franjevca i druga Kapistranova sv. Jakova Markijskoga (1394.-1476.).

Sada međutim, potkraj XVI. stoljeća, povijesna se sreća obrće i srpsko pravoslavlje nastupa u Slavoniji kao neka vrsta minornog osmanskog saveznika. Iako su u to doba postojali u Fruškoj gori već brojni manastiri (poput Hopova, Krušedola, Ravanice), središtem slavonskoga pravoslavlja postao je – po odluci pećkog patrijarha Makarija – manastir na obroncima Krndije, nedaleko Orahovice.[31] Riječ je o manastiru Remeta, prvi put zabilježenom 1583., kasnije prozvanom po svetom Nikoli, zaštitniku crkve što je uz manastir podignuta 1592. Sam je manastir sagrađen na temeljima neke starije (po svemu sudeći pavlinske) bazilike. U manastirskoj Crkvi svetog Nikole do danas su se očuvali neki od ikonostasa naslikanih još u XVI i XVII. stoljeću: oni predočuju nedvosmisleno znamenje povijesne pripadnosti, vladare iz loze Nemanjića i Lazarevića. Kao što piše Vladimir Mažuranić u svom monumentalnom Pravno-povijesnom rječniku (sub voce Vlah), Vlasi su „već od druge polovice XVI. vieka, i etnično i po ustroju svoje crkve, sljubljeni sa srbskim imenom i svetinjami srbskoga naroda, i ako su se u mnogih stranah bez svakoga zazora i sami nazivali još za pamtivieka ‘Vlasima’“.

Žalosna „sloga“ s Osmanlijama koju je Šišić stavio na savjest (srpskom) pravoslavlju ovdje je u Slavoniji stvar razumljiva sama po sebi: turski osvajači i njihovi vlaški pravoslavni saveznici tvore spram katoličkog Zapada jedinstven blok. Ad litteram, u Šišića stoji „sloga u mržnji na Rim-papu“. Doista, još je onaj „blagoverni i hristoljubivi samodržac Srbljem i Grkom car Stefan“ (to jest Dušan) u svome Zakoniku oštro pristupio pojavi „jeresi latinske“. U XV. stoljeću, Ivan od Kapistrana više puta se potužio na nastojanja despota Đurđa oko prekrštavanja katolika u pravoslavlje: taj tast Ivana Hunyadija čak je i svoju unuku „dao prekrstiti“ (rebaptizari fecit). U okrilju blagonaklone im Otomanske Carevine, pravoslavni su poglavari dakako obilato koristili priliku. Primjerice, na početku XVII. stoljeća, Turke je za svoje nakane pridobio srijemski mitropolita Aćim, a dvadesetak godina kasnije to je pošlo rukom i carigradskom patrijarhu Ćirilu, koji se sa svojim planovima i nedostojnim molbama obratio budimskom beglerbegu. Prekrstiteljski učinci takvih poteza bili su najvidljiviji upravo u Srijemu (naročito u Karlovcima, Mitrovici i Rumi). I tako, ono što ostaje od famozne „sloge u mržnji“ jest zapravo samo jedna usamljena mržnja.

Turci su svakako kanili osvojiti Beč i Rim, ali ih nisu mrzili. Rim im bijaše opsesijom i fascinacijom (kao negdašnjim barbarima) a ne eshatološkim dušmaninom i demonom. Bili su osvajači, ne mrzitelji.