Povijest Slavonije u sedam požara | Stanko Andrić

13. U GRADOVIMA

Gradski život u Slavoniji pod vlašću Turaka bio je u svim vidovima temeljito orijentaliziran. Sela sa svojim šumama i krčevinama bijahu prepuštena kršćanima sve tri inačice; ali u gradovima su izrazitu prevlast imali muhamedanci, naročito od sredine XVI. stoljeća nadalje, to jest od kada je dovršeno osvajanje Slavonije te „izvedeno konačno muslimanjenje“ (Pavičić).

U izvješću iz 1626. godine, pod izvornim naslovom Relatione datta all’Imperatore del viagio fatto in Bosna, carski poslanik Atanazije Georgiceo zabilježio je da grad Osijek broji tri stotine kuća, od čega samo deset katoličkih; u Đakovu da ih je ukupno dvjesto, od čega katoličkih dvadeset i pet; u Brodu da ih imade čak 500,[32] od kojih je katoličkih četrdeset. Za Požegu posjedujemo podatak iz 1673., kada je biskup Nikola Ogramić zabilježio da muslimanskih kuća ima tri tisuće, a katoličkih dvjesta. Ako i nisu sasvim pouzdana, ta nam izvješća dobro predočuju osnovne omjere.

Osmanlije su korjenito izmijenili demografski zemljovid Slavonije. Srednjovjekovna množina malenih naseobina (gradića, sela i zaselaka) usredotočila se sada u manji broj značajnijih aglomeracija. Uz već poznata središta poput Iloka, Vukova, Požege, naglo narastaju dotad neznatne naseobine: ponajprije Osijek, pa Mitrovica, Đakovo, Cernik, Orahovica i druge. O napredovanju Osijeka pod Turcima zapisao je i poslanik Georgiceo da je „rečeni grad Osijek veoma star, ali jako narastao za Turaka (ma molto augmentata dalli turchi), što se vrlo dobro vidi jer su stare zidine podignute od kamena i imaju lijepa vrata, dočim su nove od drveta nabacanog vapnom.“ Neko vrijeme u XVI. stoljeću (po prilici 1530.-1560.) tvorio je Osijek zaseban sandžak; kasnije ga priključiše požeškome.

Požega je najznatniji grad turske Slavonije. Od 1538. godine u njoj je sjedište sandžaka i kadiluka: kada je smederevski sandžakbeg Mehmed-beg Jahjapašić osvojio Požegu, njegov je sin Arslan-beg odnio dobru vijest u Carigrad te za nagradu bio imenovan prvim požeškim sandžakbegom. Prema Evliji Čelebiji, Požega broji tisuću kuća i daje tisuću ljudi pod oružjem. Turska je Požega izrasla na ruševinama srednjovjekovne, o čemu svjedoči latinska bilješka iz 1660.: „olim civitas sat grandis fuerat, uti apparent vestigia murorum“ („nekoć bijaše upravo veličanstven grad, kao što kazuju ostaci zidina“). Jedan je od rijetkih uščuvanih fragmenata stare Požege franjevački samostan s crkvom iz XIII. stoljeća, preinačen u „divnu Šerklot-džamiju čuvenu u cijeloj krajini“ (Čelebija). Jedina je glavobolja otomanskih Požežana to šumovito gorje koje zatvara „zlatnu dolinu“ i iz kojeg vrebaju „hrvatski razbojnici“.

Najzapadniji slavonski sandžak Turci su utemeljili 1542. godine u Čazmi; kasnije su ga prisiljeni da ustuknu, premjestili u Pakrac te napokon (1593.) u Cernik, u podnožju Psunja. Stari cernički grad čvrste je građe, prema Evliji „kao da ga je zidao Šeddad“ (Evlijin omiljeni kralj-graditelj). Veliko naselje broji šesto kuća.

Upola je manja Virovitica koja je za Turaka izgubila na značenju (izuzevši ono strateško): „Grad je to tijesan“, piše o njoj Evlija, „a nalazi se u šumi među visokim stablima što se dižu nebu pod oblake“.

Na istoku, srijemski sandžakbeg sjedio je najprije u Iloku, negdje do sredine XVII. stoljeća; potom prelazi u „krasan grad s rangom šehera“, Mitrovicu.

Uz paše, kadije, hodže, u gradovima su stanovali i seoski spahije, ne zalazeći preko potrebe na svoje seoske posjede, spahiluke, s kojih ubirahu redovite daće. Dani im protjecahu preplećući vjerske obveze s vojničkim. Razonoda im bila bacanje džilita, bostan, domaće vino (bezobzirce spram Kur’ana, kao što o Požežanima reče Bösendorfer: „ovi se Turci ne drže baš strogo korana, već ljuto piju, a med njima i sam hodža požeški“). U Osijeku, kao i u Vukovaru, prema Evliji, svaki dan u vrijeme pet dnevnih molitava, namaza, svira vojnička glazba. Navečer, kad kucne čas akšama, sa stražarskih se čardaka razliježe tajanstveni poklič „Allah bir!“.[33] Bilo je pokušaja da se u tu sanjivu otomansku pokrajinu uvedu i instrumenti egzaktnijeg i bezličnijeg vremena. Pa ipak slikovite sahat-kule ostaju većma prestižnim uresom provincijskih gradova, negoli njihovim funkcionalnim sastojkom. U tom je pogledu vrlo ilustrativan osječki primjer iz 1665. godine, što nam ga dojavljuje otac Paul Taferner, kapelan i suputnik grofa Lassliea na njegovu povratku iz Carigrada.

Znatiželjnije isusovac u osječkoj tvrđavi zapazio drveni tornjić i na njemu sat koji su Turci donijeli kao plijen s nedavnog pohoda na Novi Zrinj (bio je to pohod u lipnju 1664., kada su Osmanlije pošli da se osvete Banu Nikoli Zrinskom zbog paleža osječkog mosta). Taj novozrinjski sat na osječkom tornju, međutim, uopće nije išao: „u Turaka ne bijaše nikoga da ga popravi“.

Predmeti ponekad imaju zanimljiviju sudbinu od ljudi. Od čudnovate povijesti novozrinjske ure nije manje slikovita sudbina gvozdene tanadi Sulejman-kanova topa, od koje je svako teško po šezdeset oka. „Sada se“, javlja Evlija iz Osijeka, „u skladištu žita mnoga od te tanadi stavljaju na kantare te se njima važe roba“.

Ili pak slučaj dubokih osječkih opkopa iz „đaurskog doba“: „U đaursko doba kroz te je opkope tekla rijeka Drava pa su se u opkopu lovile ribe. I sada se u njemu vide brane s kojih su se lovile ribe.“

Širom Slavonije imućniji su uglednici natjecahu u gradnji zadužbina: džamija, tekija, mesdžida, mekteba, karavan-saraja itd. U Mitrovici su bogomolje podigli brojni osvajači i vlastodršci: veliki vezir Murat-paša Kujundžija, srijemski sandžakbegovi Bajezid-beg, Memi-beg, Bajram-beg i drugi – sve do ukupno dvanaest džamija, koliko ih je prema Čelebiji bilo u središtu srijemskog sandžaka. U Đakovu naš putopisac susreće Ibrahim-pašu Memibegovića, potomka Memi-paše Arnauta koji je 1526. godine zauzeo taj biskupski gradić: Ibrahim-paša bijaše graditelj najljepše od četiri đakovačkih džamija. U Vukovaru je Evlija pohodio turbe stanovitog Hindi-babe i prenoćio u tekiji koju je ovaj svojedobno utemeljio.

U Osijeku razdragani putopisac zapisuje da je našao čak šezdeset i šest džamija! (Trijezni njegov bošnjački prevoditelj Hazim Šabanović ne propušta napomenuti: „Ovaj je broj sigurno udesetostručen.“) Suhoparniji putnik kakav je kršćanin Georgiceo nabrojao ih je u Osijeku svega osam: „delle moschee erano otto“. Tako i nešto niže, kada Evlija priopćuje da u gradu ima „četrdeset mahalskih mesdžida“ (tj. klanjališta), Šabanović ponavlja: „Ovaj broj je također strašno pretjeran.“ Pa ipak valja priznati da valjani istraživač Šabanović podnosi bez mrzovolje Evlijine faktografske nestašluke. Dapače, reklo bi se da je u Šabanoviću Evlija pronašao svog idealnog suputnika, racionalnog a punog razumijevanja, kao kakav prašnjavi otomanski Don Quijote svoga okašnjelog Sancha Pansu.