Povijest Slavonije u sedam požara | Stanko Andrić

14. POSTOJI LI SLAVONSKA OTOMANSKA KNJIŽEVNOST?

Josip Matasović, koji se za svoju knjigu o starom Osijeku i njegovom mostu također dijelom oslanjao na Evliju Čelebiju, nije gubio iz vida činjenicu da je Evlija „pomalo istočnjački pretjeran zbog slikovitosti i zanosa“. Što se nas tiče, ne želimo skrivati naklonost koju osjećamo prema Evlijinom historiografskom pristupu, tom pomanjkanju odgovornosti spram faktografije i brojaka. Ta blaga ćudljivost doista je dobar način da se neprimjetno izmakne tlo ispod nogu onima koji se previše pouzdavaju u brojke.

Povrh toga, čitanje Evlijine Sejahatname znači pravo osvježenje nakon neusporedivo suhoparnijih i apstraktnijih listova zapadnjačkih izvora. To je ponajprije kupka u jednoj novoj metaforici (valja doduše priznati da je ova podjednako stajaća kao i ona kršćanskih ljetopisaca i putopisaca). Kao što smo se već uvjerili, metaforički registar oca Kašića aktivira se samo kad ga podbode prizor sablažnjivog i bezočnog krivovjerja: tada mu na usta naviru „vukovi“, „pošast“, „zmije“, „slijepi miševi zaslijepljeni heretičkom tminom“. Evliju, pak, osim oružja, naročito očaravaju građevine: tvrđave i zidine za njega su redovito „tako čvrste kao da ih je gradio Šeddad“, ili pak tvrde „kao bedemi Kahkaha“. On posvuda nailazi na „šeddadovske bedeme“ i zdanja podignuta od „šeddadovskih opeka“. Unutrašnjost gradova za njega je „uređena poput šahovske ploče“. Nadalje, Evliju raznježuje i obilje zemaljskih plodina, vrtovi u cvatu, osobito pak ono što je neophodan uvjet tog vegetativnog bujanja: voda. Ne propušta zabilježiti kadgod naiđe na dobru vodu, „hladnu i ukusnu kao voda života“ ili „kao rajsko vrelo Kevser (za duše mučenika s Kerbele)“.[34] U ravnici, pored palanke Tovarnika, gdje je jednom noćivala carevinska vojska na svome ugarskom pohodu, „nalazi se“ – ako je vjerovati Evliji – „četiri stotine bunara iz kojih se voda izvlači na čekrk“. Za rijeku Dunav Evlija veli da je „mati vrêlā“.

Da je Evlija učen i načitan pisac, svjedoči ovaj sažeti korografski opis Srijema:

„U ona vremena, grčki su povjesničari kazivali da je srijemska ravnica prava slika i prilika rajskog vrta Irem. I sada je plodna kao što je nekada bila. Tu je bilo za vojsku u izobilju meda, masla, ovčjeg, goveđeg i konjskog mesa, raznog povrća i ostalih plodova.“

Mjesta se mijenjaju a korografski obrazac ostaje isti: to je opravdan postupak utoliko što odgovara stvarnosti; prividnu raznolikost svijeta on svodi na puku umnoženost ishodišnog prizora. Tako, na primjer, u bilješci o Cerniku čitamo:

„Kuće imaju vrtove divne kao zemaljski raj. Na rijeci se okreću mnoge vodenice. Ta rijeka je pritoka Save. Kako je podneblje ugodno, povremeno se nailazi na hrvatske ljepotice. Na glasu su im i vrlo poznati vinogradi i maslo.“

Tako se pokazuje da se pravo bogatstvo putopisa i istinsko umijeće putopisca sastoji u sitnim variranjima, u neznatnim i virtuoznim iznevjeravanjima pukog prijepisa. Kao i povijesna faktografija, korografski opis stoji otvoren prema mogućnosti zastranjenja i parodije. Prisjetimo se tolikih pretjeranih „etnografskih portreta“… Evo npr. kako Evlija opisuje pripadnike konjaničkih odreda (tzv. džebelije) što ih je novačio srijemski sandžak:

„Kratko rečeno, to su dostojanstveni i vrlo hrabri vojnici. Na glave stavljaju neke kape od samura, lisičje i tigrove (sic!) kože, kao i kalpake napravljene od istog materijala. Na leđa stavljaju kožuhe od dabra, vuka i medvjeda, a ispod pazuha vežu orlova krila. Oko ruku zavijaju vučju kožu…“

Osobit stil, naivno pravocrtan i logičan, dolazi do izražaja kada Evlija prijeđe s opisa prizora na opis događaja. Poslušajmo kako je, prema Evliji, teklo osvajanje Zemuna:

„Gazi Husrev-beg opsjeo je grad i stao ga tući iz topova. Gradski kapetan je rekao: ‘Da izađem na gradske bedeme’, i pao na zemlju pogođen topovskim tanetom. Nato su muslimanski ratnici ušli u grad i osvojili ga.“

Za jedno godišnje doba Evlija ima lijepu stajaću formulu: „u proljeće, u doba trešanja“. Vrtove pak, kao što smo vidjeli, dosljedno uspoređuje sa „zemaljskim rajem“ (bag-i irem). Za vinograde i vrtove u okolici Mitrovice izjavio je da su „ures cijelomu svijetu“. Ne bi bilo posve nekorisno razmotriti one neuvjetovane (tipološke) podudarnosti koje nas iz Evlijinih mirisavih vrtova na slične zapiske poslanika Georgicea, o „prelijepim vrtovima“ (bellissimi giardini) oko đakovačkih zidina.

EvIijin putopisni svijet posjeduje i svoju mračnu stranu, noćnu polovicu. Pored vrata grada Vukovara, Evlija je našao gradsku tamnicu „koja podsjeća paklenu provaliju Gaja“. To prizivanje neizbježne represivne dimenzije čak najskladnije uređene države podsjeća nas na poznatu zabilješku koju je o osječkim čengelama (tom kratkom tečaju istočnjačke surovosti) ostavio John Burbury, u svome izvješću pod naslovom A relation of a journey from London to Constantinople (London, 1671.). Evo toga mračnog Burburyjeva ulomka:

„lzvan grada nahodila se nekakva čudnovata vrsta dvostrukih vješala, kao kakve skele, pune čengela (tj. željeznih kuka), na koje su se osuđenici bacali odozgo, strmoglavce, pa su smrti dopadali sporije ili brže, već prema tome kako bi se zakvačili.“

Osobito važne događaje u spokojnom životu provincijskih otomanskih gradova znače redoviti godišnji sajmovi, panađuri. Putopisci ih spominju u više slavonskih mjesta, a najpodrobniji opis sačuvao nam se o osječkome, i to u dva izvora: Čelebijinoj Sejahatnami i Kašićevim Putovanjima. Izvrsna prilika da suočimo rječitost istočnjaka i temeljitost zapadnjaka, pripovjedačka umijeća otomanskog efendije i dalmatinskog isusovca i doktora!

Ipak, ne možemo sebi dopustiti navođenje cjelovitih stranica. Evlija ukratko, dojavljuje da se panađur održava dvaput na godinu, „u proljeće u doba trešanja, i u jesen“. Tada se okupi „preko stotinu tisuća trgovaca uvoznom robom iz Turske, Arabije, Perzije i ostalih krajeva svijeta“. Kupuje se i prodaje „četrdeset dana i četrdeset noći“. (To je već prava orgija trgovanja, te istočnjačke strasti nad strastima.) I sam je Evlija tržio na osječkom panađuru svoje roblje i prtljagu te zaradio 46.000 pjastera. Dok traje sajam, carevinski vojnici danonoćno čuvaju sve trgovce. „Biva to tako velik pazar da se ne da iskazati“; i, ponavlja putopisac, „kad bih ja htio opisati ogromni skup na tome panađuru onako kako sam ga vidio, nastala bi posebna knjiga“.

Kašićev opis osječkoga panađura preveo je s latinskoga i J. Bösendorfer, u svojim Crticama, te ga popratio posve opravdanom pohvalom: „Ovako vjernog i slikovitog opisa sajma kako se je obdržavao pred tri stotine godina malo je naći“. Prema Kašiću, panađur započinje na dan Našašća Svetoga Križa (3. svibnja) i traje bez predaha osam dana. Saberu se sa svih strana „katolici, pravoslavni, heretici i Turci, s raznom robom, jedni da je kupuju, drugi da prodaju, a mnogi samo da gledaju trgovanje“. Brojni drveni dućani i izukrštane staze tvore tada „kao nekakav novi grad u ravnici“. „Tu se nuđaju razna odijela od svile i od lana, sve šarenih boja. Ima tu svake ruke sukna, svake vrsti potrepština i oruđa što ih trebaju obrtnici, muškarci i žene. Ne manjka ni lopova i razbojnika koji, kako bi mogli lakše krasti, potiču uokolo metež i svade…“

U pomanjkanju autohtone slavonske književnosti, putopisi poput Kašićeva i Čelebijina dolaze kao naručeni da popune prazninu što zjapi između Istinitog opisa mohačke bitke (Krakov, 1527.) Slavonca Stjepana Brodarića i Povijesne korografije srijemskog vojvodstva (1699.) Josipa Firmana. Kako je znano, sve dosadašnje potrage za pisanim tragovima bogatijeg duhovnog života po osmanlijskim slavonskim gradićima, uključujući i možebitne „hrvatske turkiste“ (termin je predložio Matko Peić, analogno terminu hrvatski latinisti), nisu urodile spektakularnim rezultatima. Najznatniji pronalazak do sada bijaše pomalo trubadurski distih koji je svojedobno sročio i pribilježio osječki kadija Hasan-efendija Visočak, i koji nije na turskome nego na hrvatskome:

Proljeće je, sad je ljubit hora,
Sad se ljubi i najgora.[35]