Povijest Slavonije u sedam požara | Stanko Andrić

15. KAKO JE OSJEČKI MOST NAPOSLJETKU IZGORIO

Pri koncu Evlijina izvješća o boravku u kasabi Eseku čitamo opis vojničke smotre koju je pod tim gradom u ljeto 1663. godine upriličio veliki vezir Fazil Ahmet-paša Köpröli (poznat i kao Ćuprilić). Bila je to jedna od onih smotri što su ih Turci običavali priređivati „na zbornim mjestima pred sam ulazak u neprijateljsku zemlju“, tumači Šabanović. Naš je putopisac, kao što je već spomenuto, bio u pratnji nikopoljskog sandžakbega Kadizāde[36] Ibrahim-paše od dva tuga.

„Naša je vojska“, javlja Evlija, „bila naočitija od vojske ostalih vezira. Vidjevši naše odrede, svi su vojnici rekli: ‘Bog ih blagoslovio’, i divili se. Tu je bilo sto dvadeset naoružanih i dobro uvježbanih kapidži-baša, tri stotine muteferika, dvije stotine delija, dvije stotine dobrovoljaca, dvije stotine tatara (= pismonoša), stotinu češnegira, stotinu vanjskih kilardžija, dvije stotine paževa sarača, tri stotine saridžija pod puškom, sedam stotina i sedamdeset sejmena, Hrvata, Bošnjaka i Arnauta, od kojih je svaki bio nalik kakvom starom lavu.“

Kada su projahali konjanici, čija je oprema „bila sva utonula u srebro, srmu i zlato“, općinstvo je zanijemilo od ushita. Pala je poneka primjedba, izražavajući sumnju „treba li čovjek na položaju nikopoljskog sandžakbega nastupati tako vezirski i veličanstveno“. Veliki je vezir međutim rastjerao nedoumice kada je raskošnome sandžakbegu izrekao laskavu pohvalu i obećao mu unapređenje. Već sutradan je vojska krenula ispod Osijeka, prešavši Dravu preko znamenitog mosta, i otputila se u novu ugarsku vojnu.

U toj vojni (1663.-1664.), kao glavni Ahmet-pašini protivnici nastupaju braća Nikola i Petar Zrinski te carski vojskovođa Rajmund Montecuccoli. Na svoju nesreću, kao što veli Šabanović, veliki vezir se pokazao boljim pripravnikom na ulemu (odatle mu nadimak Fazil, Učeni) negoli strategom, tako da se nije znao pravo okoristiti početnim vojnim uspjesima tijekom 1663. Umjesto da prezimi na granici, povukao se na zimovanje čak u Beograd i time dao priliku tvrdokornim kršćanskim četama da vrate izgubljeno.

Već potkraj siječnja 1664., „za ciče zime“, probio se hrvatski ban Nikola Zrinski[37] sve do Osijeka. U strelovitom prodoru mađarskom obalom Drave, zajedno s nekolicinom vojskovođa (nadasve s Wolfgangom grofom von Hohenlohe, zatim Batthyányjem, Eszterházyjem, Puhardtom i Piccolominijem) i s nekoliko desetaka tisuća momaka, protjerao je Turke iz tvrdih gradova od Berzencza do Pečuha. Kada je osvanuo pod Osijekom, pokušali su mu se tamošnji Turci isprva suprotstaviti, ali se brzo povukoše u unutrašnji utvrđeni grad, prepuštajući podgrađe kršćanima. Osmanlijama tako nije preostalo drugo do da čupajući kose promatraju kako đauri pretvaraju u prah i pepeo velebno djelo Sulejmana Veličanstvenog, stari osječki most. Neka izvješća doduše kazuju da osječki topnici nisu stajali skrštenih ruku nego da su neprijatelja obasuli paljbom, ali i to da nitko medu kršćanima nije bio povrijeđen. Očito je da su se osječki Turci zapravo radije pritajili, zadovoljni što kršćani ne opsjedaju tvrđavu, i štedjeli na streljivu za slučaj da se nevjernici predomisle.

Usred ledene zime, u toj smrznutoj močvari koja je okivala stari Osijek, podmetanje glasovitog požara značilo je nimalo jednostavan pothvat. Kao što veli Bösendorfer, „bio je to vrlo mučan posao“; kršćani su se „razletjeli na sve strane i stali sabirati trsku po močvari koja se je bila zamrzla, i nositi je gomilama pod most“. I Matasović drži da je most „teško bilo paliti, jer mu je građa bila od solidne, već konzervirane hrastovine. A slab je bio i gorivi materijal kojim se potpaljivalo: smrznuta trska iz močvare oko mosta. Gomilama se nosilo taj materijal, pa konačno ‘elemenat vatre’ zahvati i hrastovinu drevnoga mosta ‘kakvog nigdje na svijetu nema’…“[38]

Prema Bösendorferu, „gorjelo je to čudovište svjetsko puna dva dana“, a sve pred očima zapanjenih osječkih Turaka. Pa ipak, vatra tom prilikom nije progutala čitavo čudovište. Kad su plamenovi napokon jenjali i dim se razišao, Osmanlije su razabrali da je do temelja izgorjelo nešto više od pola mosta, dok je ostatak bio netaknut. Kasnije je carska ordija još jednom popravila i obnovila most, te je ovaj poživio daljnjih dva desetljeća, do definitivne 1686. godine. Tada su general Leslie i princ Ludwig Badenski zadali konačni coup de grâce tom „tako čudesnom osječkom mostu, koji je zapanjio svijet“. Treba svakako primijetiti kako se tu obrće ona Rūmijeva izreka prema kojoj je „Grcima suđeno graditi a Turcima rušiti“. Kršćanin i Osmanlija ovdje se pojavljuju u razmijenjenim ulogama. Bit će i to pokazatelj otomanske dekadencije, što je već naveliko nastupila.

F. Šišić je već u boju pod Sigetom (1566.) razabrao početak otomanskoga kraja. Kao nova potvrda tog zapažanja dolazi bitka za Sisak (1593.), na samoj granici Banske Hrvatske i Slavonije, u kojoj su Hrvati i Štajerci došli glave „ratobornome Hasan-paši Predojeviću“. „Pod zidinama tvrdoga sisačkoga grada našao je islam svoju krajnju sjeverozapadnu granicu prema Italiji, koje nikada nije prekoračio.“ Naredni značajan datum u kronologiji otomanske dekadencije jest mir što su ga 1606. godine na sutoku Žitve i Dunava sklopili Rudolf II. i Murat III.: bio je to, kao što Šišić slikovito tumači, „prvi mir u kojem su ugarsko-hrvatski kralj i sultan ravnopravni. Sada pukoše lanci tributarne podložnosti što su ih svake godine od 1547. zvekećući vukli kraljevi poslanici kad su sultanu donosili takozvane darove…“

Tako stižemo do braće Zrinskih, istinskih protagonista hrvatsko-ugarske povjesnice druge polovice XVII. stoljeća. Bijahu nesmiljeni ratnici-moritelji, temperamentni političari, krepki ljubavnici, vrsni pjesnici, sve to odjednom. Ne zaboravljajući svoga hrvatskog roda, Nikola je pisao na mađarskom; opjevao je junaštvo svog djeda u spjevu Szigeti veszedelem (Sigetska pogibao, popularna Zrinijada), sastavio knjigu Adriai tengernek Syrenaia (1651.), u Hrvata poznatiju u Petrovu prepjevu Adrianszkoga mora Syrena (1660.). Povrh svega, bili su još i vratolomni urotnici: potkopavajući stolicu Leopolda I., upleli su u svoje opasne prevratničke osnove nekoliko europskih suverena kojima su porasle zazubice za krunom svetog Stjepana, među inim i francuskoga kralja Sunca Louisa XIV. Konačni su račun platili dakako sami, ostavljeni na cjedilu. Ali tko može znati kako bi se stvari razvijale da Nikola nije okončao život tako brzo i naprasno, već u studenom 1664., nesretnim slučajem u lovu? Za nas, kasne sastavljače bojažljivih knjižica, ta osobita šumska smrt dolazi kao posve logično finale za tako muževnu sudbinu: negdje na svome imanju u blizini Čakovca ban izdiše ležeći u jesenjem lišću i u vlastitoj krvi, potekloj iz rana što mu ih je zadao pobješnjeli nastrijeljeni vepar. Zajedno s banskom vlašću Nikola je bratu namro i svoju urotničku osnovu: ona će Petra, u društvu s markizom Frankapanom, nepogrešivo odvesti na wienerneustadtsko stratište.

Nismo imali baš potpuno pravo da prepričamo tu poznatu priču. Ovdje, u otomanskoj Slavoniji, mi imamo posla samo s nekoliko njenih slučajnih krhotina, s okrajcima priče čija se srž odigrava drugdje, na zapadu. Morali smo zapravo ostati u Osijeku, pored zgarišta Sulejmanova mosta, u tom močvarnom porječju Drave čiji se ledeni pokrivač s dolaskom proljeća polako otkravljuje. Zajedno s proljećem, dolaze iz svoga beogradskog zimovnika jedinice velikog vezira Ahmet-paše i ogorčeno promatraju pustoš koju su posijali kršćani. U zakrvavljenim Ahmet-pašinim očima taj đaurski dušmanin sažima se u prvi mah u jednom jedinom liku: to je zločinački Zrinoglu. I tako serasker najprije hrli u odmazdu, na Novi Zrinj, tvrdi grad na sutoku Mure i Drave. Montecuccoli ga kukavički prepušta neprijatelju, „i ne potegnuvši sablje“, što će mu Nikola Zrinski smrtno zamjeriti.

Ali već istog ljeta Ahmet-paša je prisiljen uzmaknuti ispod Szent-Gottharda na Rabi, potučen do nogu od istog Montecuccolija. Nakon tog „strašnog poraza“, logika ambiciozne ofenzive jednim se potezom preokreće u svoju suprotnost: sklopivši mir u Varšavi, morao je sada veliki vezir biti veoma zadovoljan.

Postoje dokumenti o zavjetu što ga je prije odlučne bitke 1664. učinio car Leopold, koji je uključivao postavljanje zavjetnog spomenika u Grazu. Kao u izravnoj razmjeni s nadnaravnim, car obećava prilog od dvije tisuće florina. Nakon što je u ishodu szentgotthardske bitke višnja strana ispunila pogodbu, na Jacomini-platzu u Grazu doista je pod carskim pokroviteljstvom podignut spomenik zahvalnosti s kipom Blažene Djevice, navodno salivene iz kovine turskih topova što su zarobljeni u borbi. Na jednoj od postavljenih ploča s natpisima, onoj okrenutoj k zapadu, nalazi se ovaj ulomak ljetopisa sretne 1664. godine:

„Ponte ad Ossecum / Succenso, tardantur / Turcae. Nec deinde / Proximi nocent…“ (Otkako je most kod Osijeka spaljen, Turci posustaju. I od tada više ne nanose štete.)