Povijest Slavonije u sedam požara | Stanko Andrić

16. SCLAVONIA TURCICA VASTATUR

Svi putevi Turke vode u Beč. Svi putevi u Beč vode ih preko Slavonije.

Pošto su s nestrpljenjem dočekali da istekne dvadesetogodišnji Varšavski mir, sultan Mehmed IV. i njegov veliki vezir Kara-Mustafa stali su naveliko pripremati novi rat na zapadu. Iz Slavonije je o tim pripremama jedan fratar grozničavo izvještavao svog poglavara u Zagrebu, biskupa Martina Borkovića, i preko njega sam carski ured u Beču. Anegdotalna povijest posjeduje o tomu ovakvu priču:

„Fra Luka Ibrišimović je caru i kralju u Beč javljao gibanje turske vojske. Glasnikom bijaše neki Relja, koji je Ibrišimovićeva pisma prenašao u šupljoj batini svojoj. Jedno takvo pismo uhvatiše Turci. Radi toga bude fra Ibrišimović svezan za neki hrast, gdje su ga Turci tjedan dana mučili. Kršćani su jadnoga Ibrišimovića ipak po noći oslobodili, te je on sretno pobjegao iz Broda.“ (Hrvatska prošlost, I)

Ali kada se u rujnu 1683. pročula vijest o velikom porazu Turaka pod zidinama Beča, fra Luka uviđa da je čas odluke nastupio. Kamen dugog iščekivanja pada mu sa srca i on „bježi u planinu da ravna ustankom“.

Istodobno, drugi fratar, bosanski biskup Nikola Ogramić, izlaže glavu pogibli probijajući se iz obruča poganstva, preko Petrinje u Linz, kamo se car Leopold sklonio za trajanja bečke opsade. On preklinje cara da pošalje vojsku na Bosnu: ondje je za ustanak pripravno trideset tisuća momaka. Po biskupovu uzoru, čini to smjesta i fra Luka, banuvši u Beč i zatraživši neodložnu pomoć. Suočen s tolikim ratničkim oduševljenjem, kolebljivi Leopold napokon nalaže generalu Leslieu da se pridruži hrvatskom banu: neka otpočne oslobađanje Slavonije.

Reconquista je krenula bez većih teškoća zaposjedanjem Virovitice (1684.) i pobjedama kod Slatine i Valpova. No, nije se mogla razmahati prije nego što u gornjoj Ugarskoj dođe do većih uspjeha. Bilo je potrebno da padne Budim. Nakon što se zbio taj neprocjenjivi događaj (2. rujna 1686.), zaredaše pobjede pod Pečuhom i Harsányem, proslavljajući vojvodu Karla Lotarinškog kao dugo željkovanog osvetnika Mohača.

U ranu jesen 1687. dođe red na Osijek: banalan redak koji ne daje naslutiti svu mahnitu radost toga zaista zanosnog rata, svetog i pravednog rata na koji se čekalo dva stoljeća, oslobodilačkog povratka na razbijene grobove predaka, grobove iz kojih kao da ustaju duhovi vitezova, onih starih plemića što izgiboše na granicama kraljevstva. Ponovno se budi stara kraljevska pokrajina, ustaje iz svoga pepela davna Slavonija. Na trenutak se čini da se vraća zlatno doba, da redeunt Saturnia regna…

Kršćanske snage primiču se Osijeku nezaustavljivo, sa sjevera pod vojvodom od Lotaringije i sa zapada pod generalom Dünenwaldom i grofom Ivanom Draškovićem. Ovi potonji usput zauzimlju „vlaški“ Voćin, a zatim i Valpovo; pogledajmo ovu lijepu sličicu, jednu od onih što nam ih naši otomanski prijatelji ostavljaju za uspomenu, posredovanjem J. Bösendorfera:

„Valpovački Muharem-aga uzeo živo pucati iz topova, da objavi susjednim gradovima da je Valpovo u pogibli.“

Zamislimo tu opsjednutu kulu u ravnici, u kojoj je zavladala strava i koja puca na sve strane, zovući u pomoć! Uzalud. Pomoći više nema niodakle. Osječki Turci već panično bježe. Gradski zapovjednik Džafer-beg pokušava spriječiti to rasulo, daje zatvoriti sva gradska vrata. Ali Osmanlije se spuštaju užetima niz bedeme. Na kraju im se pridružuje i sam beg, zaražen stravom. Kad kršćanski konjanici stignu do Osijeka, nemaju više koga opsjedati. Jednostavno ulaze u grad. U njemu nabrajaju pedeset i dva ostavljena topa sa streljivom. Čak su i postavljeni lagumi ostali nepotpaljeni!

Još do kraja iste godine, točnije prije zime, pali su u ruke oslobodilaca gradovi Orahovica, Požega, Cernik, Vukovar, Đakovo i Erdut. U svibnju 1688. započeto se nastavlja: ubrzo su slobodni i Brod, Gradiška, Ilok, Zemun, Petrovaradin, čitava Slavonija sa Srijemom. U tom blistavom trenutku povjesnice, uspješne borbe se prenose u Srbiju i Bosnu. Princ Ludwig Badenski, već ovjenčan lovorikama, potiskuje Osmanlije sve do podnožja Balkan-gorja. Ukratko, sve se odvija po onoj Relkovićevoj „pak odoše janjičari Turci, medečući ko pomamni vuci“.

Pa ipak, sada moramo registrirati posrtaj slavodobitne povijesti. Nešto se poremetilo, Turci još uvijek nisu tako slabi. Godine 1690. sa zapada se u habsburške račune upliće francuski kralj, Louis XIV., zagorčava Leopoldu ove lijepe trenutke. Bečki monarh biva prisiljen da obranu na zapadu pretpostavi ofanzivi na istoku. Veliki vezir Mustafa Köpröli koristi to jenjavanje, prestaje uzmicati i okreće se u protunapad. U tren oka, kao u nekoj lakrdiji, progonitelj postaje progonjeni: princ od Badena marljivo bježi u sigurnost gornje Ugarske, veliki vezir slijedi ga u stopu.

Branitelji Slavonije donose očajničku odluku da razruše sve utvrde osim Osijeka. Čija je uopće ta Slavonija? Ovi kršćanski generali kao da priznaju da nije „naša“: oni vele da treba razarati tursku Slavoniju. Sclavonia turcica vastatur. Tako je bilo od početka ovoga dugog rata, Slavonija, ničija zemlja: kao toliko puta do sada, ova pokrajina kojoj su mnogi laskali, uvjerava se da je prokleta. Prepuštena je odmazdi Turaka za koje su svi već povjerovali da su otjerani zauvijek, a koji se vraćaju; Turaka kojima se priključuju Vlasi. Te zime 1690.—1691. narod se skriva po šumama, njegovi seoski knezovi i fratri pokušavaju primiriti njegov očaj, iako mu ni sami ne odolijevaju.

Vojvoda de Croy, zapovjednik Osijeka, povukao je u taj grad sve slavonske posade. Potkraj listopada 1690. bosanski paša Husein opsjeda ga s petnaest tisuća ljudi. Nudi mu predaju i život; u suprotnom, „znajte da neće biti pošteđen nijedan vaš život, uključujući i onaj u majčinoj utrobi“. Ali branitelji Osijeka, u kojima se sažeo sav otpor Slavonije, odlučni su. Trpe neprekidnu kišu topovske tanadi i hrabro uzvraćaju. I sam je vojvoda de Croy imao mnogo sreće kada mu je kugla odnijela šešir i vlasulju. Iako uz velike gubitke, Turci neštedimice nasrću. Od trojice zarobljenih, Osječani saznaju uzrok groznici: u turskom se taboru pročulo da kršćanima stiže pomoć. Doznavši to, grad smišlja ratno lukavstvo. Malobrojni konjanici izlaze na napola porušeni most preko Drave, razvlače kolonu, bubnjaju i trube hineći dolazak pojačanja. I doista, još iste noći Turci se šutke povlače iz rovova.

Tako je obranjen Osijek. Osim njega, jedino se još Virovitica održala. Sva ostala mjesta valjalo je po drugi put oslobađati. Relkovićevi stihovi o turskom bijegu uz glasno zapomaganje bili bi sada, u drugom navratu, nešto manje umjesni: ponavljanje istog niza pobjeda može postati zamorno i pomalo groteskno.

Za početak trebalo je da vojska Sulejmana III. pretrpi još jedan izravan poraz. To se odigralo u ljeto 1691., ravno pred tri stoljeća na desnoj obali Dunava. Čete Ludwiga Badenskog zatekle su se u Srijemu tražeći priliku da napadnu Beograd. U noći između 18. i 19. kolovoza Sulejmanov vezir Mustafa presjekao im je odstupnicu. Zapavši u bezizlazan položaj, Ludwig je bio prisiljen da prihvati bitku. Tog popodneva, nadomak opustjela gradića Slankamena, suočila su se dva očaja. Ludwigov je prevagnuo. Krvava i presudna pobjeda.[39]

Upravo je razmak između prvog i drugog oslobađanja Slavonije bio najpogubniji za njeno pučanstvo. Spaljena sela, opustošeni gradovi, podivljala zemlja u čijim se prašumama skriva zaplašeno seljaštvo, dojučerašnja raja. Takvu bi sliku stari Morovići i Iločki ugledali, kad bi lijepim čudom ustali iz kamene grobnice svoga XV. stoljeća. Umirući, oni su istodobno gledali kako mrkla noć pada na njihovo kraljevstvo. Sada, nakon dva stoljeća, zora je ipak rastjerala tu dugačku noć, a nad zemljom se ponovno – odmijenivši tjeskobni zeleni polumjesec – podiglo sunce kršćanstva.

Golemi zaborav, ponor od nekoliko svjetlosnih godina dijeli vitezove kršćanstva iz XV. stoljeća od konačnog protjerivanja Turaka potkraj XVIII. stoljeća. Sve se u međuvremenu izmijenilo ili narušilo, pučanstvo, jezik, pa čak i krajolik; nitko više ne zna za staro sveto značenje rata protiv polumjeseca; i slavonski će puk ubrzo obznaniti svoje posvemašnje nerazumijevanje, podižući glas protiv novih gospodara:

„Ovo je nepodnošljivo! Bolje nam je bilo pod Turcima!“