Povijest Slavonije u sedam požara | Stanko Andrić

BILJEŠKE

[1] S francuskoga preveo S. Berberović, Sarajevo 1989.

[2] To je talijanski potpis Grka Zenona, bakroresca poznate XVI-stoljetne venecijanske radionice, u kojoj gu djelovali i neki Hrvati, primjerice Šibenčanin Martin Kolunić-Rota.

[3] I Krleža je jednom posegnuo za tom čudnovatom metaforom: „U vrijeme Rembrandta, Franza Halga, Rubensa, Vermeera, u Hrvatskoj živjelo se kao dvjesta godina kasnije na američkom Divljem Zapadu: s kuburom u ruci i na konju.“

[4] Sve relevantne ulomke iz različitih starohrvatskih, latinskih, njemačkih, talijanskih i drugih izvora i izvješća prikupio je J. Matasović u svojoj knjizi Stari osječki most (Zagreb, 1929.). To je najvažniji između nekoliko priručnika kojima smo se za ovu priliku poslužili.

[5] Za ovo usporedi npr. u Theinera: „il Turco fa montare le forze navali per il Dravo, la qual cosa demonstra che il Turco have voglia di venire diritto a Buda“. Vetera monumenta, II. Rim, 1860.

[6] Kasniji glagoljski prijepis tog izvora objelodanio je Stjepan Ivšić u 36. knjizi Akademijinih Starina.

[7] Tumači: tudie (stih 2) = smjesta; dubac (5) = hrast, stablo; rub (7) = isto što i rubac; lisit (8) = od lijesa, drven.

[8] Predavci su, prema Hrvatskoj enciklopediji, „oni starosjedioci koji su u turskom prodiranju pristali odmah uz novu vlast, unišli u tursku državnu postrojbu i uz stanovite povlastice služili u turskoj neredovitoj vojsci“. (HE sv. III., Zagreb, 1942., str. 680)

[9] Nikolaus Reusner je, drugim povodom, zapisao da je „Drava najpodesnija za gradnju mosta ondje gdje leži Osijek, jer se tu sužava u tjesnac“; Rerum memorabilium narrationes; Frankfurt, 1603.

[10] Evlijine Seyahatnamesi preveo je Hazim Šabanović, Sarajevo, 1956. Nešto niže navedenog mjesta Evlija ponavlja da je most dug „puna dva sata hoda“. To se slaže s podacima iz drugih ruku. Kako smo rekli, prvotna je dužina mosta, u doba Hamza-bega, iznosila 4.800 lakata, ali je u kasnijoj proširbi dosegnula osam i po kilometara.

[11] Po Evliji je to „ban Bočkaj“, sedmogradski knez, što je nepouzdan podatak, baš kao i onaj da je Osijek utemeljio – kralj Matijaš.

[12] Tako se u talijanskom izvoru Nuntiatura baronis Burgii a. 1526 veli: „a questo Esech per defenderlo et per prohibere il ponte“.

[13] Kao što piše Matasović, „Osmanlijama je u ovom pomagala, dakako, i širokogrudnost kojom su u svoju vojsku najimali tehničke vojne stručnjake, Francuze i Talijane, koji su sami dobro napredovali primajući islam“.

[14] Obje je riječi —yatak i haydud ili haydul, od čega mađ. haydú. u množini haydúk – izumio turski jezik i u njemu one podrazumijevaju osudu: odmetnici od zakonu i drumski razbojnici.

[15] To drugo je, možda, izvedenica glagola sȉći, tj. sjeći, te dakle prijevod prve riječi, tur. kesici („onaj koji siječe“); usp. i sličan franc. izraz coupeur (de bourse), pa i srpski pakovak „secikesa“.

[16] Prev. Stjepan Sršan, pod naslovom Putovanja južnoslavenskim zemljama, Privlaka, 1987.

[17] Novovjeki se Šarengrad u srednjem vijeku zvao Voćin, u pismu Athya ili Othin castellum, te ga ne valja brkati s Voćinom u križevačkoj županiji, na obroncima Papuka. U bilješci o tom potonjem zapadnoslavonskom Voćinu, EvIija Čelebija kaže: „Ovo je požeški Voćin. Ima jedan Voćin i na obali rijeke Dunava.“

[18] Taj prizor posvemašnje dekadencije što nam ga Kašić predočuje potrajat će sve do kraja stoljeća, kada svoje svjedočanstvo ostavlja Josip Firman; 1746. Firmanov je navod preuzeo srijemski biskup Szörenyi u svom Opisu Srijema: „Na kraju nutarnjeg prolaza tvrđava nalazi se samostan svetog Franje Asiškoga, s nevelikom crkvom koju su nevjernici već davno pretvorili u staju za konje, a iznutra, ništa ne promijenivši, u žitnicu.“

[19] To su već elementi poretku koji će nadživjeti turska stoljeća. Župna crkva u središtu župe, a naokolo filijale s tijesnim kapelama, u početku uglavnom drvenim; svečani nedjeljni odlasci na dobrano udaljenu službu božju: tu je već riječ o klasičnom slavonskom razdoblju, o stvarnosti koja će se protegnuti do sredine našeg stoljeća.

[20] Isto se dogodilo na području srednjovjekovnih Hrvata, gdje je srušen franjevački samostan, ali je uza nj pošteđena stara crkva sv. Bartola: eno je gdje se i danas bijeli na svome brežuljku, malko nakrivljena (i stoga neizostavno čašćena, u turističkim itinerarima, naslovom „slavonske Pise“).

[21] Evo nekih novijih naslova: G. Adriányi: Beiträge zur Kirchengeschichte Ungarns, München, 1986.; Jenő Zoványi: Magyarországi protestáns egyháztörténeti lexikon, Budapest, 1977.; S. A. Fischer-Galati; Ottoman Imperialism and German protestantism 1521—1555, Cambridge, 1969.

[22] Prev. N. Živković, v. Forum broj 5-6/1989.

[23] Uzgred rečeno, jedan nam je prijatelj (oka i suviše pronicljiva za prostor historiografije) natuknuo mogućnost sljedeće neočekivane uzročne niti: dolazak zapadnih Židova u Ugarsku – njihovo strastveno uključivanje u prevrat 1848. – Jelačićeva odlučna „regulacija“ u ime višnjih K. u. K. interesa – glasovita Marxova teza (osvetnička i žučna, otkriva se sada) o Hrvatima kao „nepovijesnome narodu“.

[24] Mađarsko mu je ime Imre Szigeti. Spominje ga i Bösendorfer u svojim Crticama, ondje gdje nabraja važnije reformatorske djelatnike u Slavoniji, kao „Mirka iz Osijeka, koji je 1544. upisan na sveučilište u Wittembergu i od koga imademo prve vijesti o reformaciji u Slavoniji“.

[25] U slavonskim kalvinskim župama kasnija će stoljeća pronalaziti kovani novac s poznatom devizom IVSTVS EX FIDE VIVIT; kovao ih je u svoje vrijeme pruski vojvoda Albert, a u naše su strane dospijevali zajedno s novcem, znamenitog pruskog vladara-humanista, Žigmunda I. Velikog.

[26] Pestis, kuga, i pridjev pestifer – jedna je od najdražih metafora pod perima sukobljenih teologa i apologeta; također i ona „vukovi“ (očito u opreci prema „stadu“) za što usporedi ovo pomalo fantazmagorično mjesto u Kašićevim Putovanjima, VIII: „… koje su zaveli heretički vukovi i privlačili ih u herezu sotonskim pjesmicama“.

[27] Kao i Bösendorfer, rabimo to ime prema latinskome Michael Starinus (Hungarius); u izvornom mađarskom obliku, ono glasi Sztárai Mihály.

[28] Kao što potvrđuje suvremenik Samuel Pataj: „sub imperio Turcarum in eodem comitatu ecclesiae reformatae erant plurae, partim Sclavonicae, partim Hungaricae, partim vero Germanicae“.

[29] J. Bösendorfer, iz čijih smo rudokopa od stranica iznijeli na svjetlost ovu priču o davnom slavonskom reformatoru Starinu, zaključio je svoj pregled povijesti protestantizma (v. Crtice str. 328-334) ovom mudrom sličicom: „S početka bili su Tordinci filijal Korogja, ali 1868. su odcijepljeni i proglašeni samostalnom župom, kojom sve do danas upravlja časni starina Aleksa Kulifay stariji, uz pomagača sina. Interesantno je još i to, što je prve psalme za kalvine na hrvatski preveo rakitovački katolički župnik Edo Maršo i ti se još danas pjevaju kod službe božje u Tordincima.“

[30] O tome usp. Bösendorfer, Crtice, str. 322, 326.

[31] Takva odluka pećkoga patrijarha posve je razumljiva u svjetlu ove iskonske „opsjednutosti teritorijem“; usred otomanskog čistilišta kršćanstva, taj mali nacionalni patrijarh širi vlastitu crkvu; on utire put za budući prodor na zapad, u samu utrobu svoga apostolskog suparnika.

[32] Podatak o Brodu očito je nesukladan prethodnima i zacijelo pretjeran; turski izvori iz XVI. stoljeća u njemu ne računaju više od osamdeset dimova.

[33] „Bog je jedan!“ (tur.)

[34] Tu se očito prepliće osobno smrtnikovo iskustvo žeđi i njena tako ugodna gašenja s nadiskustvenim kuranskim nadahnućem. Navedimo jedan od odgovarajućih ulomaka iz Kur’ana:

A vjerni služitelji Božji
Primit će izvjesne dragocjene darove,
Prijatne plodove i počasti,
U baštama milina,
Odmarajući se na sjedištima i gledajući se licem u lice.
Unaokolo će obilaziti čaša puna vode,
Vode bistre, prave miline onima koji je uspiju.

(Kur’an, XXXVII, 39-45; preveo Mića Ljubibratić)

Kako objasniti činjenicu da je i Arapinu i Turčinu, uza sve razlike – uključujući i one vezane uz podneblje, ipak zajednička fascinacija vodom i raslinjem? Prvi, beduin, zamišljao je raj prema pustinjskoj oazi. Drugi, gorštački nomad, za predložak uzima svoje nomadsko ljetište u planini: „u izrazu jajla (ljetno stanište) pojmovi svježine, studenih tekućica i bujnih pašnjaka miješaju se sa slikom pravoga raja“ (Fernand Braudel).

[35] D. Švagelj uvrstio je taj „epigram“ u svoju antologiju slavonske poezije. V. vinkovački Godišnjak Matice hrvatske, br. 3/1964.

[36] Kadizāde reći će Kadijevića, tj. kadijina sina.

[37] Mlađi ili Čakovečki, za razliku od djeda mu Nikole Zrinskog Sigetskoga.

[38] „Elemenat vatre“ koji je Matasović istaknuo navodnicima, upućuje na odgovarajuće mjesto u knjizi Talijana Ercolea Scale L’Ungheria compendiata (1686.). Ondje se veli da je grof Nicoló Serin „teško podnosio postojanje mosta“, tako presudnog za mir i spokojnost čitavoga kraljevstva, te ga je stoga nakanio uništiti ognjem. U tomu je tako dobro uspio „da su se i podmetači požara (gl’incendarii) našli u prepasti“. Tu je Scala posvetio nekoliko učenih redaka „tomu elementu kojem je oduvijek u naravi da se podvrgne vlasti vode“, kao i vodi koja vazda nastoji „zatočiti slobodu njegovih plamenova“. Međutim, tumači Scala dalje, „zatočena“, naime „nepokretna zbog čvrstoga leda“, tako da se vatra ipak veselo rasplamsala. Dodatna sretna okolnost bijaše povoljan sjeverni vjetar koji je požar tjerao uzduž mosta prema Osijeku. „Zbog prostranosti požara“, piše Scala, „činilo se da se Drava pretvorila u usplamtjeli Vezuv.“

[39] U boju kod Slankamena poginuo je i pretposljednji Zrinski, Nikolin sin Adam. (Posljednji, Petrov sin Ivan Antun, izdahnut će 1703. godine u tamnici na gradačkom Schlossbergu. U toj istoj tamnici prethodno je, 1673., poludjela i umrla Katarina Frankopan.) Posvemašnji zalazak zvijezde Zrinskih vezan je, dakle, jednim svojim ogrankom za ovu pokrajinu; već smo ranije vidjeli da to vrijedi, na neizravan način, za postanak njihova plemićkog imena pod kojim će ostati u povijesti.