Mrtvaci pod poplunom | Boris Beck

ABORTUS KAO REALITY SHOW

Film o abortusu prikazan u IX. gimnaziji vjerojatno će se preseliti u noćne more učenika: novinari film nisu vidjeli, ali su ga opisali kao nešto „ogavno“, „degutantno“, „šokantno“ i „brutalno“, a učenice i učenici na nj su navodno reagirali plačem i zahtjevima da se televizor ugasi ili da ih se pusti van iz učionice. Igor Lasić ne kaže da je film vidio, ali je, citirajući Jutarnji list, napisao da su učenici bili „traumatizirani eksplicitnim i krvavim snimkama komadanja živog fetusa kiretom“. Budući da takvu frazu ondje nisam našao (nego samo ovu: „zorno se vidi kako se injekcijom isisava fetus žene koji na kraju filma završava u posudi punoj krvi“) moglo bi biti da Lasić tako zamišlja abortus. Ante Tomić, koji film također nije vidio, opisuje da se u njemu može vidjeti: „Raskomadane udove fetusa, zdrobljenu lubanju ljudskog zametka, krvavu maternicu, medicinski užas koji bi teško podnio i kakav specijalizant patologije.“ Ni Heni Erceg nije film gledala, ali je domišljato pretpostavila da bi školarci isto reagirali da su im na vjeronauku pušteni filmovi s ubojstvom Aleksandre Zec („film o zločinu hrvatskih vojnika nad nedužnim građanima srpske nacionalnosti“) ili o muslimanskim zatočenicima u hercegovačkim logorima (koji će „utuviti učenicima u glavu da je zločin uvijek, i u ratu i u miru, smrtni grijeh“).

U spornom su školskom filmu korišteni i dijelovi američkog dokumentarnog filma Nijemi krik, svojedobno prikazana i na našoj televiziji. U njemu je ključna scena kada se fetus očigledno sklanja pred kiretom koja će ga, kako kaže Igor Lasić, „komadati“. Dok je neurološki, filozofski i pravni položaj fetusa sporan, film ne ostavlja mjesta sumnji. Na njemu se vidi humanoidno biće, s rukama, nogama, prstima i očima kako reagira, pa dakle i osjeća. Samo je to izazvalo proteste: pravo na abortus usvojeno je u doba dok još fetus nije bio vidljiv, čak i prije nego su Watson i Creek prokužili dvostruku zavojnicu. Tko god vidi to biće – a biće je jer se vidi, u tome je senzacija tog filma – koje ima „udove“ i „lubanju“ (kako kaže Tomić) i koje je „živo“ (kaže Lasić), ne može odobriti njegovo uništenje. A to zna čak i Heni Erceg jer abortus ne uspoređuje s vađenjem karijesom zahvaćenog zuba, s čime je trenutno abortus izjednačen u medicini i zakonodavstvu, nego s pravim, odvratnim zločinima, koji su se dogodili i koji su za svaku osudu.

I dok je školski abortus izvukao grdnju necrkvenih krugova zbog prevelike vidljivosti, školski su prezervativi izvukli grdnju crkvenih krugova zbog premalene vidljivosti. U brošuri namijenjenoj đačkoj prevenciji od AIDS-a dosta je detaljno opisano kako se gumica natakne, kako se skida i na što sve pritom treba paziti, a spominju se i sasvim bizarne pojedinosti iz prilično davne povijesti prezervativa. Nigdje se jedino ne kaže da kondomi začeće sprečavaju s devedesetpostotnim uspjehom – i to svake godine. Što znači da će od 100 parova koji gumicu koriste neželjenu trudnoću prve godine iskusiti njih 10, druge godine 9, treće 8, četvrte 7 – što iznosi 50 posto trudnih parova nakon 10 godina. A i postotak oboljelosti od HIV-a mogao bi biti tu negdje jer sterilnost očito nije nešto što se može postići u mraku, dok se petlja drhtavim rukama. Sastavljači brošure (UN-ove agencije i razna ministarstva i zavodi) to znaju pa na nekoliko mjesta napominju da je ipak apstinencija najsigurnija metoda čuvanja od HIV-a – samo ni jednu rečenicu ne troše na to kako apstinenciju postići.

Ja čak znam i kako je bilo djeci u IX. gimnaziji: u dobi ne većoj od deset godina bio sam na ekskurziji u Jasenovcu gdje su nam pokazali film s prizorima iz koncentracijskih logora, zbog čega sam te noći dosta loše spavao, a i danas ga pamtim. Doživio sam ono što je Tomić napisao o pobačajnoj kinematografiji: „Dati školskoj djeci da to gledaju je divljaštvo, ako mene pitate, vrlo blizu silovanju.“ No današnji gimnazijalci nisu djeca: ankete pokazuju da su prilično spolno aktivni i da bi većina njih napravila abortus. Do tog su filma vidjeli 18.000 prizora nasilja na televiziji i nikad zbog njih nisu ugasili televizor. Ni u jednim novinama nisam pročitao da bi tko protestirao što se toj istoj djeci na televiziji prikazuje reklama za život bez droge na kojoj se vide i pravi („živi“) mrtvaci.

Ministar školstva Primorac povući će film koji abortus tretira kao reality show, ali ne i brošuru. Učenici neće vidjeti prizor nakon sudara koji je izazvao sedamnaestogodišnjak u tatinu BMW-u, svoje vršnjake kako u ropskim uvjetima šivaju tenisice u Indoneziji ili lijepe igračke u Kini, kuhanje živog jastoga, uzgoj nutrija radi krzna ili žive mrtvace u koncentracijskom logoru. Zato će dobivati iluziju da se začeće može kontrolirati i da se eventualna nesavršenost sustava (koja na duže staze iznosi oko 50 posto) može bez krvi ukloniti. Gimnazija će naručiti od Zagrebačke škole crtanoga filma vesele male fetusiće bez „lubanja“ i „udova“, a djeci će prikazivati koncentracijske logore od lego kockica. Iza slobode seksualnosti skriva se kontrola slika; o uspješnosti kontrole slika ovisi postojanje bića koja su na njima.