Mrtvaci pod poplunom | Boris Beck

RAT JE LIJEP

 

Filippo Tommaso Marinetti mislio je da je rat lijep jer u simfoniju ujedinjuje pucnjavu, topovsku paljbu, primirja, mirise i smradove; Karlheinzu Stockhausenu uništenje njujorških nebodera bilo je najveći zamislivi umjetnički rad, performans u kojem su tisuće ljudi prešle na onaj svijet – „U usporedbi s tim, mi kompozitori smo ništa“, rekao je Stockhausen.

Milijuni onih kojima je rat ružan protestirali su protiv rata u Iraku, ali nisu ga uspjeli spriječiti – ljubitelji rata su jači. Sve je lijepo u vezi s ratom, kaže zgrožena Lella Costa u Umornom ratu: oznake na uniformama, zastava što vijori na vjetru, vatre koje paraju noćno nebo, eksplozije bombi, mladići koji jurišaju u bitku, general koji izgleda kao Bog svemogući, pjesme onih koji pogibaju sljedećeg dana, zadnja pisma osuđenika na smrt, zgodan rođak koji se doma vraća ranjen, novine koje kliču pobjedi, poljupci u mraku dok se čuje štektanje mitraljeza, fotografije omrznutog neprijatelja, imena bitaka i depresivan normalan život potom… Rat je jednostavno lijep, kaže ona – i previše ozbiljna stvar da bi se prepustila vojnicima, kaže francuski ministar Talleyrand-Périgord (za kojega su njegovi kolege kanonici rekli da je na ovome svijetu zaslužio sramotu, a na onome prokletstvo).

Ima i lijepih zatvora. R. L. Chacon dokazuje u knjizi „Zašto sam gradio ćelije u Barceloni“ kako je mutan tip Alfonso Laurencic, Francuz austrougarskog podrijetla i dvostruki špijun, 1938. za republikance napravio barem nekoliko avangardističkih samica. Ti su umjetnički objekti bili veliki dva četvorna metra; na podu su uspravljene cigle oblikovale geometrijski uzorak i onemogućavale hodanje; krevet je bio nakošen za dvadeset stupnjeva; jedan je zid bio zaobljen, na drugom su bili nacrtani apstraktni oblici: kvadrati, spirale i linije tvorili su razne optičke varke. Noću bi se palio crveni reflektor pod kojim bi apstrakcije počele pulsirati, danju bi jedino svjetlo dolazilo kroz maleni zeleni prozor povećavajući melankoliju i žalost utamničenika.

„Nakon što biste unutra proveli nekoliko dana, pretpostavljam da biste poludjeli“, kaže povjesničar Cesar Vidal. Tako je bilo i s Martinom Inglesom, a doživljaj je opisao 1940. u knjizi U šakama SIM-a. Šest je dana proveo unutra ne mogavši sjesti ili leći, samo je zurio u šare na zidovima – sve dok nije zapao u delirij: „Pokreti linija i kocke što su stršale odjednom su postali tako stvarni da sam se poželio baciti u zid i šakama jedne zaustaviti, a druge dohvatiti.“ Takve su ćelije navodno imali i u Valenciji, a u Murciji su falangiste mučili tako da su ih prisiljavali gledati Andaluzijskog psa, što je ipak bio humaniji postupak od puštanja Wagnera Vijetnamcima.

Da biste uživali u estetizaciji rata ne treba vam Leni Riefenstahl i njezin nadnaravni Hitler u Trijumfu volje, dovoljan vam je bio televizijski prijenos iračkog sukoba i njegovi oduševljeni komentatori. U bilo kojih pola sata moglo se čuti izraze kao što su fantastična brzina, sag projektila, zadivljujuća demonstracija, spektakularne akcije, tehnološki savršene slike i slične krasote (a Inoslav Bešker je pisao i o grafičkim kvalitetama krvavih slika). Simfonija prijenosa uživo usklađuje voditelje, eksperte i izvjestitelje s terena; nevidljive bombardere, pametne rakete i glupog iračkog ministra informiranja; vojnike koji peru čarape, petogodišnjeg dječaka kojemu teče krv iz nosa i ušiju, tenkove u pustinjskoj oluji. Ovaj rat nije htio biti mainstream, nego avangarda: Rumsfeld je lijepo najavio da će 2. irački rat biti kao nijedan prije. I bio je: Bush Stariji okupio je mnogo saveznika, dugo bombardirao prije napada i nije ušao u Bagdad; Bush Mlađi okupio je malo saveznika, odmah napao i svrgnuo Sadama Huseina. Gledatelji su mogli uživati u dotad neviđenim prizorima jurećih kolona dugih dvjesto kilometara, predstave osvajanja Basre ili performansa zauzimanja bagdadskog aerodroma. Jedino je, umjesto klimaksa u obliku iračkih bojnih otrova i američke atomske bombe, nastupilo malo razočaranje kada su na pozornicu dopuzali irački ratni zarobljenici bez odjeće, namazani izmetinama, progonjeni američkim psima.

Meni bi bio ljepši Juriš konjice Marinettijeva futurističkog istomišljenika Umberta Boccionija, ali ne bi Hitleru – on je jadan bio siguran da je samo židovska urota mogla natjerati muzeje da kupuju slike što prikazuju tijela u raspadanju, kretene i grbave idiote, a slikaju ih ljudi za koje su livade plave, nebo zeleno i oblaci sumporno žuti. Izvrsno se dosjetio John Rockwell kada je u tekstu Mučenje i moć estetike zamislio da Hitler nije skončao u bunkeru, nego su ga saveznici zarobili i bacili u zatvor. Ne običan: „Ćelija bi mu bila distorzirana, poput slika Kleea i Kandinskog, a na zidovima bi bili geometrijski uzorci koji bi mu izazivali mučninu.“

Marinetti je 1915. oduševljeno pohrlio sudjelovati u jedinoj svjetskoj higijeni; ustanovio je ljudsku dominaciju nad plinskim maskama, užasavajućim megafonima, bacačima plamena; tenkovi su mu omogućili da započne sanjanu metalizaciju tijela. Stockhausenova publika bila je zgrožena njegovim izjavama i bojkotirala mu je koncerte pa je otkazao turneju – bili su spremni otrpjeti njegove plinkove i plonkove, ali za oduševljavanje ratom previše su fini. Ferić je na sajmu knjiga u Leipzigu svjedočio pronalasku američke bombe iz onog rata: bombe padaju s neba i izviruju iz zemlje. Marinetti se izvukao iz Prve svjetske higijene, ali Umberto Boccioni i Antonio Sant’Elia umrli su od te ljepote, ljepote koja od Bagdada do Sijera Leonea ubija i dok predajem ovaj tekst u tisak. Kustos Miguel Pedrazo stražario je uz izložene republikanske samice i promatrao publiku dok nagađa je li umjetnički objekt bauhausovska sauna ili mondrijanovski labirint: „Kad bi čuli što je to zapravo bilo, samo bi zinuli.“ No i to su Amerikanci već izmislili: u Crvenoj zori Johna Miliusa, snimljenoj 1984, Rusi i Kubanci osvajaju SAD, a zarobljene vojnike muče puštajući im Ejzenštejnove filmove.

Možda rat može biti nužan, možda smo u takvom i sudjelovali, možda je na takvom medijsko carstvo izgradio CNN, ali ne bi smio biti lijep. Dezertiram zato iz njegove ljepote, izlazim iz gledališta tog spektakla i prijavljujem se za doživotni zatvor u bilo kojoj slici Vasilija Kandinskog.