Mrtvaci pod poplunom | Boris Beck

VELIKA SRETNA OBITELJ

Kada sam bio mali, nedjeljom smo jeli stari kruh. Kao u pjesmi Stanislava Šimića, dućani su bili zatvoreni kao sužnji. Danas su dućani otvoreni, a sužnji su u njima. Dok sam brojio novac na blagajni Konzuma, blagajnica je rekla kolegici: „Jesi li čula za Vesnu? Do Nove godine.“ Druga je blagajnica trznula obrvom za oko milimetar, što je prva shvatila kao odgovor, pa je dodala: „Što prije, to bolje.“ U prijevodu: radnice dobivaju ugovore na dva do tri mjeseca kako bi bile uvijek u šaci poslodavca; zbog toga moraju raditi toliko prekovremeno da bi se, osim njih, moglo prema proračunu sindikata zaposliti još deset tisuća ljudi – dobiti otkaz s takva mjesta zato se može činiti kao pravo olakšanje. Makar i na Silvestrovo, kada se njihov gazda – čitao sam to u novinama – otputio dočekati Novu godinu na fino mjesto gdje se za stolac treba isprsiti mjesečna plaća već spomenute blagajnice.

Samo hrvatski ljevičari (kojima je Staljin bio uvijek bliže od radničkih prava – a ja sam naišao na tekst Radovana Stipetića) mogu biti presretni da je Europska unija ukinula nedjelju kao obvezatan dan odmora i što je protiv toga protestirao samo kardinal Pio Laghi, prefekt Kongregacije za katolički odgoj. Stipetić je toliko zlurado zadovoljan što „Katolička crkva ponovo (kao i stajalištima o braku i seksu) dolazi u sukob s prevladavajućim tendencijama i ponašanjima, što je obično bezizgledan posao“ – da uopće nije shvatio što se dogodilo. Stipetić slavi ukidanje nedjelje kao trijumf laičke države i kao veliki plus za židove, adventiste i muslimane. Da je europskim gazdama do muslimana, dali bi im ne samo slobodan petak nego i državljanstvo, radni odnos i plaćeni dopust. Ali gazdama je samo do profita. Ako ljudi rade preko tjedna, stignu trošiti samo nedjeljom; ako moraju trošiti nedjeljom, mora im netko i prodavati; a ako žena prodaje nedjeljom, dat ćemo joj onda slobodan dan utorkom i nećemo joj nedjelju platiti kao prekovremeno.

Dok Stipetić zna kakvi su to veliki dosezi laičke države (u kojoj će majka biti slobodna utorkom, otac četvrtkom, a dijete nedjeljom kada nema škole), ja znam da kod nas nedjelja nije niti plaćena: radnicima je prekršeno pravo na dan odmora, pravo na plaćeni prekovremeni rad, pravo na dodatak od 35 posto za rad nedjeljom i 50 posto na rad blagdanom. „Ohana znači obitelj, a obitelj znači da nikoga ne ostavljamo i ne zaboravljamo“, to je lajtmotiv Disneyjeva crtića o Lilo i Stitchu – u njemu se obitelj od dva člana (dvije sestre kojima su umrli roditelji) bori protiv poslodavaca i socijalne službe kako bi ostala na okupu, makar i tako krnja, i sve poduzima da se ne pretvori u dvije obitelji s po jednim članom. Obitelj s jednim članom mobilnija je i financijski uspješnija – nije bez vraga da pola stanovništva živi u jednočlanim obiteljima baš u prebogatoj Švedskoj i još bogatijoj Ženevi.

Po tome doduše sustižemo one iz Švedske i Švicarske. Koja obitelj može podnijeti Gramatov svibanjski reklamni sajam? Marketinški čarobnjaci znaju da prodaja najbolje ide ako se koncentrira u malo dana, ako se kupcima kaže da treba kupovati ovoga vikenda, ovoga popodneva, brzo, do isteka zaliha. Gramatova je propaganda bila intenzivna, a da se tog vikenda namami što više ljudi, osigurali su sve: revije, roštilje, promocije, popuste, nagradne igre. Da Gramat može zaraditi brdo para, pobrinuli su se njihovi robovi: radili su 29 dana bez odmora, od 12. 4. do 11. 5, radni su im bili i uskrsni ponedjeljak, i Praznik rada, i sve subote i nedjelje. Peticiju Franjevačkog instituta za kulturu mira i sindikata (geslo: rad nedjeljom trgovina je ljudima), potpisao je i Todorić iz Agrokora. Licemjerno, jer se kod njega isto radi nedjeljom, ljeti čak do deset navečer; u njegovim dućanima radnice bez predaha trče s istovara na blagajne, a odatle na slaganje polica (ali zato on može iz helikoptera prelijetati iznad svojeg lovišta za koje kaže da mu ne donosi prihod). A tako je svuda – prodavačici iz Dione, koja je u 15 mjeseci imala dvije slobodne nedjelje, bilo bi lakše na gradnji piramida.

Ropski se odnos može nazvati i tržištem. Kada su Željka Keruma pitali kako to da si kupuje Maybach za 600.000 eura, a zaposlenici imaju dvije tisuće kuna plaće, rekao je da im plaću ne daje on nego tržište. O tome da je tržište iznad ljudi, a rad važniji od osobe, ima i Puntarićev vic. „Kako ste mogli biti toliki profiter i tražiti ljude da vam u trgovini rade nedjeljom?“ pita jedan nosonja drugog, a ovaj mu odgovara: „Nisam ja kriv! Ja sam ustvari tražio radnike, a dobio sam ljude!“ Danas u Europi ima više robova nego u 18. stoljeću kada je ropstvo još bilo uobičajeno. Češće se piše o pola milijuna žena prisiljenih na prostituciju, ali ovoga je puta riječ o trećini zaposlenih u Europskoj uniji, o 40 milijuna ljudi koji rade u netipično radno vrijeme. Hardt i Negri, pišući o organizacijskim i tehnološkim mrežama moći, nabrajaju što preferira kapitalizam našeg doba: nematerijalni rad, različitost, kratkotrajnost i lokacijsku specifičnost – kapitalizam, dakle, živi od usluge. Usluge koja se jednostavno mora obavljati u netipično radno vrijeme – noću, vikendom i blagdanom.

I tu nema iznimke. Sva ropska tijela moraju biti robovlasniku na raspolaganju, makar i ekstremnom: to je Jane Eyre i The Bondwoman’s Narrative, o tome je Priča o djevojci O Anne Desclos alias Pauline Réage i Sluškinjina priča Margaret Atwood. Tijela robova moraju biti posve dostupna robovlasniku, u svakom pogledu. Tako i Josip Golubar, robovlasnik iz Gramata, traži od ljudi u svojem vlasništvu da 24 sata budu dostupni na mobitel: „Na burzi ima 400.000 nezaposlenih koji bi bili zadovoljni s bilo kakvim radnim mjestom.“ Možda ne treba biti prestrog prema robovlasniku Golubaru: na burzi ima i 40.000 nezaposlenih robovlasnika pa ako on to ne želi raditi, vlasnik Gramata jednostavno će ga otpustiti.

Vlasnici naših dućana valjda jedino još ne traže pravo prve bračne noći. Sve im drugo pada na pamet. Prodavačica opljačkanog dućana mora gazdi podmiriti štetu jer je bio škrt platiti osiguranje. Gramatov gonič robova traži da radnici sami podmiruju štetu zbog krađa. Gdje su robovi ima i pobune robova. Robovlasnik Golubar nije ih u stanju nadzirati i potkradaju ga više nego je uobičajeno – to što mu je Nepoznat Netko maznuo 6 motornih pila, a svaka vrijedi 30.000 kuna, želi naplatiti od svih zaposlenih. Zato je Golubar smislio solidarnu odgovornost pa da robovi zapravo nadziru sami sebe. Velika sretna obitelj.

Granica između naših i stranih tržišta ukinuta je prije dvije godine, ali nismo još ništa prodali van; u te smo dvije godine samo uvezli masu stvari, a da bismo ih mogli i kupiti, uvezli smo i masu tuđeg novca. Dok čitave obitelji šeću King Crossom nedjeljom, pogotovo ako je kišno vrijeme, slika našeg nedjeljnog roba postaje sve jadnija: jedni robovi stoje za policama, drugi bauljaju oko njih, tražeći neku vrstu vjerske objave. Ne pretjerujem. Reklame upućuju na korijene zla (loš ten, višak kilograma, žgaravica), imenuju grijehe (prhut na kosi, kečap na majici, vožnja starim autom) i naglašavaju dužnosti pravednih (čišćenje WC školjke, priprema hrane s umakom iz vrećice, konzumiranje multivitaminskih pilula) koje vode spasenju i stanju blaženstva (blaženost obuhvaća dobru probavu, miran san, bezbolne migrene, neprimjetne mjesečnice, blistave usnice i neograničeno slanje SMS poruka). S pravom je Fromm marketinške stručnjake nazivao novim svećenicima – a eto, imaju i svoju nedjelju.

Da se nikoga ne ostavlja i ne zaboravlja, slavni je vojnički princip koji je apoteozu doživio u Spašavanju vojnika Ryana (da se spasi jedan život, izgubljeno ih je nekoliko). Da je vojska obitelj, naglašeno je zadnjom scenom kada ostarjeli (spašeni) Ryan posjećuje vojno groblje okružen pravom obitelji, s mnoštvom djece i unučadi. No Ryanovi sinovi jedu Ferrerovu, talijansku Nutellu, a mi poljsku koja nema isti okus; Ryanove kćeri peru s deterdžentima koji bijeloj odjeći zadržavaju bjelinu, a šarenoj boju, no te kemikalije ne ugrađuju ni u češki Lenor, ni u mađarski Persil i Ariel. Nisu kod nas samo prodavači s greškom, s greškom su i kupci.

Na kraju je Sabor ukinuo rad nedjeljom, a Vrhovni sud uveo ga je opet. Što bi inače radile čitave obitelji koje su dotad krstarile shopping centrima, što bi inače radili očevi ako ne mogu u Gramatu prebirati alate dok se djeca igraju skrivača među panoima s keramičkim pločicama? Da su o takvima ovisili, vidi se po tome što je Metro zabranio ulazak djeci mlađoj od deset godina i time sasjekao u korijenu takve nedjeljne obiteljske izlete. Tko izgubi tijelo, stječe priču – robovima ostaje jedna jedina sloboda, sloboda da pričaju. Priču je imala Djevojka O, priču je ispričala anonimna sluškinja Margaret Atwood (sluškinji je zapravo ime June, skriveno je u knjizi kao zagonetka za čitatelje), priču je ispričala i Hannah Crafts u The Bondwoman’s Narrative i tako postala prva crna ropkinja (i prva crna autorica uopće) koja je napisala roman.

Uostalom, što bi kupci da im se tijela vrate? Kupci gladi, što ni nedjeljom ne mogu bez punih vrećica, moraju se stalno vraćati po još, samo da ne moraju biti slobodni s drugima.