Mrtvaci pod poplunom | Boris Beck

BOLI LI VAS DRVENA NOGA?

 

„Svrha je štapa da se svim ljudima pokaže kako ruka koja ga drži ne služi ni za kakav korisni napor“, ciničan je komentar Thorsteina Veblena o običajima bogatuna njegova doba. No štap invalidu nije neonska reklama što oglašava materijalni status vlasnika nego dio tijela: supstitut za nogu, ako se koristi kao štaka, ili za osjetilo vida u slijepih i slabovidnih. Strogo uzevši, bijeli je štap zapravo proteza ruke jer omogućuje protezanje osjeta opipa izvan granica tijela; tek bi se pas vodič mogao u većoj mjeri smatrati protezom za oči (prava proteza za oči slijepoga može biti jedino drugi čovjek: samo čovjek može vidjeti sve znakove, kodove i signale ljudskoga svijeta i prenijeti ih onome koga vodi). Međutim pas slijepoj osobi svojim njuhom, sluhom, instinktom, brzinom i okretnošću pruža informaciju više, prelazeći granicu ljudskosti. Proteza uvijek može donijeti novost: Kapetan Kuka, recimo, u svojem nedjeljnom kompletu ima osim zlatne kuke još i žlicu, viljušku, nož, vadičep te krckalicu za orahe.

Razgovor o protezama nije, kako upozorava David Wills, razgovor o odnosu prirodnoga i umjetnoga (ako takvo što uopće i postoji) nego ispitivanje granica čovjekova tijela. Štap, štaka, gusareva drvena noga, plastično stopalo i električna invalidska kolica samo su na različite načine isto: produžetak tijela (tj. proteza). Područje ljudskog može se širiti i eksperimentima na životinjama. Gjuro Baglivi, Dubrovčanin koji je predavao na Sapienzi, sastavio je 1694. ovu bilješku: „Da bih što bolje i što sigurnije objasnio pravi uzrok groznica, počeo sam u posljednje dvije godine na psima i drugim životinjama izazivati groznice svojim novim postupkom uštrcavanja u njihove vene različitih tekućina, alkoholnih, aromatskih, kiselih i sličnih, miješajući ih također u hranu i piće, sve do pojave groznice.“ Nije ih samo uštrcavao u jugularnu venu, već i u spinalni kanal, a psima je još i podvezivao i presijecao vagus (deseti moždani živac što vodi podražaje za najvažnije životne funkcije). U crtanom filmu The Planet Mouseola iz 1960. mišić koji se predstavlja kao posjetitelj iz svemira, obećava pohlepnom mačku da će ga poslati na planet miševa ako prođe testove za astronauta. Mačak se potom dobrovoljno podvrgava vrtnji na ventilatoru, izbacivanju kroz prozor, usisavanju u usisivač prašine, bacanju u podrum, zamrzavanju u hladnjaku, elektrošokovima, centrifugiranju u stroju za rublje te glačanju vrelim glačalom.

Svi su gledatelji tada znali da NASA eksperimentira na životinjama (to na početku crtića i mišić pročita u novinama). Sve što je mačak prošao, prolazile su i druge životinje; dapače, uskoro će to proći i mnogi ljudi. Centrifugiranja, strujni udari, gnječenja i bacanja u ovom su crtiću sasvim OK: sve je to za znanost i opće dobro. Istu je stvar 1983. snimio Kaufman u filmu Right Stuff: najprije vidimo majmuna kako se vrti u uređaju za simulaciju ubrzavanja s jezovitim izrazom lica; odmah potom, s istim izrazom lica, vidimo u istom stroju i astronauta Johna Glenna kojega glumi Ed Harris. Nota bene: majmunske su grimase različite od ljudskih, odnosno iste grimase imaju različito značenje; stoga je Harris svoj izraz lica zauzeo po redateljevim uputama nakon što je vidio majmunov – toliko o prirodnom i umjetnom.

Ako je proteza kopija života, onda su anonimni mačak i anonimni majmun kao i slavna Lajka, bili žive proteze, kopije čovjeka. Upravo je to status svih laboratorijskih miševa, mačaka i pasa: oni znanosti (ali i kozmetici i vojnoj industriji) pružaju dio svoje prirode najbliži ljudskome. Psi daju srce i mozak za kirurške pokuse, zečevi iskušavaju antibiotike, pavijani lijekove protiv epilepsije, na čimpanzama se isprobavaju sredstva protiv AIDS-a i tako unedogled. Njihovi organi u pokusima postaju ljudskima; ljudsko se tijelo širi daleko preko svojih granica i osvaja područja u kojima se može trovati alkoholom, antifrizima, bojama, deterdžentima, dezodoransima, duhanom, gnojivima, kremama, lijekovima, parfemima, šamponima; u kojima se može živo rezati, derati i paliti, a da sve ostane potpuno bezbolno. Odnos prema životinji kao prema protezi uzrokuje potpunu nezainteresiranost prema njezinim patnjama (boli li vas drvena noga?), sve intenzivnije smještanje životinja u područje umjetnoga (zbog velike potražnje laboratorija neke od životinja koje su služile za eksperimente u prirodi su već istrijebljene te se uzgajaju umjetno, isključivo za tu svrhu), ističe prednost života tijela (ljudsku dobrobit) nad pravima životinje (pukog dodatka). Protetski odnos prema živome učinio je i da se s ljudskim postupa kao sa životinjskim: neki se virusi ne mogu razvijati na životinjskim stanicama, zbog čega se koriste stanice ljudskih fetusa (kojima se trguje kao i životinjama); lijekovi se prije prodaje ipak moraju iskušati i na ljudima, a najprikladniji su oni iz Trećeg svijeta, odakle dolaze i majmuni (o tome je i jedan Le Carreov roman).

Protetski odnos pruža nadu i za okončanje životinjskih patnji. Oči psa vodiča slijepih su kratkovidne i vide svijet bez boje; mnogi eksperimenti na životinjama bili su beskorisni jer su životinje jednostavno drukčije, zbog čega je dolazilo do tragičnih pogrešaka, poput talidomida. Budućnost ljudskih proteza pripada svijetu biotehnologije i virtualne stvarnosti, pa tako već postoje CD-ROM-ovi s programima za vivisekciju i kulture tkiva in vitro. Veblen je za štap napisao i da ne služi samo kao demonstrator dokolice, već i da, kao primitivno oružje, zadovoljava tipično barbarsku potrebu. Tog je barbara Freud nazvao Bogom s protezama, a točno se tako osjeća i eksperimentator dok gleda svoje zamorce. Posve je različit odnos slijepe osobe i psa vodiča: oni surađuju, imaju povjerenje jedno u drugo, žive zajedno.

Ako je pas živa proteza, onda je organ koji daje više, koji, u krajnjoj liniji, daje ljubav. To je ljubav koju su mnogi spremni uzvratiti. Poznato je da ljudi koji su ostali bez određenih udova i dalje znaju osjećati bol u njima. Fantomska bol još je jedna snažna indikacija da je naš odnos prema životinjama za eksperimentiranje protetski: bol koju mnogi ljudi osjećaju zbog životinjskih patnji nailazi na nerazumijevanje većine, ali zbog toga nije manje stvarna.