Mrtvaci pod poplunom | Boris Beck

KADA PROĐE STRAH

„Rođen sam u centru Zagreba i cijeli sam život proveo u ovom gradu. Ne mogu zamisliti život negdje drugdje. No, ja Zagrebom smatram samo centar grada. Još uvijek nisam shvatio draž periferije.“ Tako počinju kratke misli Lukasa Nole u rubrici Moj Zagreb Večernjega lista (pribilježila L. D.) „Neobično“, pomislio sam i smjesta samoga sebe kandidirao za Vergilija koji će Lukasa Nolu, u sredini njegovih dana, provesti periferijom i pokazati mu barem djelić onoga drugoga života. Tko zna, možda štogod od toga uđe i u neki budući film?

Uzeo bih Lukasa za ruku i odveo do duševne bolnice čiju ogradu katkad preskoče ludničari, kako smo ih mi kao klinci zvali s dosta simpatija, i besciljno tumaraju ili žicaju sitno. Tu simpatiju osjećam i danas: čini mi se da je najveća razlika između ludničara i nas još uvijek samo to što oni nemaju odjeću i dokumente, a mi imamo: kao u onoj priči Garcíe Márqueza u kojoj je djevojka došla telefonirati u ludnicu i onda je više nisu pustili van. Pada mi na pamet i vic: Došli novinari napraviti reportažu o ludnici i dobili vodiča koji ih vodi po ustanovi. „U prizemlju su najlakši slučajevi, oni koji se ambulantno liječe i koji će ubrzo biti otpušteni. Na prvom su katu teže neuroze, na drugom su psihotični, a na trećem psihopati, opasni za sebe i druge“, pričao je domaćin. „A što je na četvrtom katu?“ zanimalo je novinare. „O, tamo je uprava“, dobili su spremni odgovor.

Poslije ludnice možemo otići malo dalje, do polja na kojemu mjernik određuje među; nepovjerljivi seljak kopa gdje mu je čovjek iz grada rekao i na dubini od pola metra nalazi truli kolac – oznaku koju je zakopao još njegov djed, a potom je bila zaboravljena; ganuće i poštovanje kojima on gleda taj gnjili kolac možda nekome djeluju zastarjelo, ali siguran sam da predsjednik Sabora Vladimir Šeks nije osjetio ništa slično ni za jedno od svojih tucet ratnih i mirnodopskih odlikovanja.

Potom bismo se mogli vratiti malo bliže i stati pred jednim prozorom u prizemlju, kroz koji se vidi kompjutor. U tu je zgradu, na kraju grada, država radnika i seljaka naselila krugovaše; oni su se iz nje uglavnom preselili, neki u bolje stanove, a drugi u bolji život. Oko te se zgrade igrala mala Rašeljka Pupačić zbog čijeg su srca njezini roditelji putovali u London kada se avion zapalio. Kompjutor je bio Slamnigov: kada bi se danas upalio, stihovi bi u njemu prozujali brzinom svjetla.

Znam da je periferija nezgodna jer može biti kraj kakve smrdljive tvornice, autobus za nju ide dvaput dnevno i nema butika; ali ondje, recimo, živi Josip Tabak, čovjek s više jezika u glavi nego što Luka Rajić ima sirana u LURI, koji je jezično redigirao Bibliju (pa je srećom ispravio i onaj dio u kojemu starozavjetni prorok razgovara s Bogom „po tom pitanju“). Izvan Lukasova Zagreba žive još i autor mojeg pravopisa Josip Silić i Edo Popović koji je o svojem kvartu napisao roman Izlaz Zagreb jug. U Zagrebu nije ni zgrada iz koje je Štulić gledao nebo iznad Trnskog, ni garaža u koju se hoće vratiti Gobac, ni ulice čiji su heroji Prljavo kazalište. Možda Zagrebu ne nedostaju kibici s gajbom piva oko boćališta iza nekog reciklažnog dvorišta, kartaši na ping-pong stolovima uz prugu ili kafići u kojima piju policajci dok su na dužnosti, ali Lukasov Zagreb i nije baš nešto bez najboljih ćevapa (na Cvjetnom), bez najbolje pizze (u Baschieri), bez najljepšeg dječjeg parka (opet na Cvjetnom) i bez najljepših dječjih lica (onih romskih, kako je napisao Jergović, još jedan koji ne stanuje u Lukasovu Zagrebu).

Zašto Lukas Nola još uvijek nije shvatio draž periferije? „Možda zato što sam odrastao, školovao se i studirao na ruti između Frankopanske i Draškovićeve, te Glavnog kolodvora i Gornjeg grada. Sve lijepe stvari u životu dešavale su mi se upravo u tom krugu.“ Za Nolu granice grada prestaju na istom mjestu kao i za Rudolfa Habeduša Katedralisa koji je periferiju svoga djetinjstva zapamtio kao niz bordela u Kožarskoj te vrt Nijemca Otta na samom početku Tkalčićeve. Ali o gradu ne moramo razmišljati samo kao o koncentričnim krugovima oko citadele. Ima i drugih geometrijskih likova osim onih s točkom u sredini (u koju se onda možemo udobno smjestiti). Michael Batty, proučavajući gustoću naseljenosti gradova, otkrio je i u sitnim mjerilima (1:100.000, 1:50.000) i u krupnim (1:1000, 1:500) ponavljanje uvijek istih struktura, što znači da se grad može objasniti i fraktalnom geometrijom (što znači da nema središta). Peter Allen opisao je disipativne gradove, koji evoluiraju i propadaju ovisno o ekonomskim uvjetima. Takva istraživanja ukazuju na to da su gradovi samoorganizirajući oblici, a da je „centar“ samo jedan od brojnih atraktora (područja koja privlače aktivnosti), nipošto jedini i nipošto povlašten. Takve je strukture i zagrebačka kanalizacija u koju su uklopljeni sljemenski potoci kao glavni smjerovi odvodnje nepoželjnih sadržaja.

Nola, kao tipični stanovnik Metropole, gleda tramvaje, a ne vidi da dolaze s Remize, to jest periferije; gleda tulipane ispred HNK, a ne vidi da su i oni došli iz rasadnika koji je na periferiji; iz pekare mu mirišu puterštanglice, ali su i one ispečene na periferiji, iza tvornice patentnih zatvarača; gleda sve te lijepe ljude, a ne vidi da to nisu samo Novi Bogataši (NOB-ovi) i Sinovi Novih Bogataša (SNOB-ovi), nego da su to uglavnom ljudi s periferije i da je lijepa odjeća na njima možda jedina poštena koju imaju (odjenuli su se lijepo za u grad). Na potezu od Varšavske do Gajeve, Lukas ne vidi da gustoća naseljenosti uzrokuje da neki žive u podrumima i tavanima, u tako lošim životnim uvjetima kakve nisam nikada vidio na periferiji (a ne bih ni ovdje da nisam sudjelovao u popisu stanovništva).

Nisam ja gluh za draži šetnje Cvjetnim trgom; nije ih narušilo ni to što ga je uniformirao Mihajlo Kranjc, kandidat za Nagradu Grada, ni to što dečki s moje Knežije dođu tamo katkad ubiti kojeg Nolina susjeda. Ali znam na periferiji nekoliko vrlo humanih naselja iz šezdesetih, kada je netko razmišljao o stanovnicima i pobrinuo se da imaju svega u dobrim omjerima. Stara se slava još uvijek vidi na njima, unatoč zapuštenosti, i nikada nisam čuo da bi se koja od tih zgrada nagnula i potonula u močvaru kao što dogodilo zgradi Luke Rajića u centru.

Grad se može objasniti fraktalnom geometrijom, ali ne mora. Njome su se Hardt i Negri nadahnjivali kada su napisali da Imperij nema središta i margine, ali demantirala ih je volja kojom su Amerikanci osvojili Afganistan i Irak. Centar itekako postoji, a s njim i periferija. Zato za kraj još jedan vic s periferije: žena je iz zadnjeg noćnog autobusa izašla pred crkvom Krista Kralja i spremala se proći preko groblja prečicom do Fratrovca. S olakšanjem je primijetila postarijeg gospodina kako se sprema istim putem. Čavrljajući s njim prešla je Mirogoj i na rastanku mu zahvalila: „Baš mi je drago da ste naišli, užasno me strah ovuda prolaziti noću.“ „Potpuno vas razumijem, gospođo“, rekao je kasni šetač. „I mene je bilo strah dok sam bio živ.“