Mrtvaci pod poplunom | Boris Beck

RUPE U SUSTAVU

„Ima u Zagrebu jedna mala prodavaonica, Dukat se zove, u kojoj ljubitelji sira mogu, u našim skromnim uvjetima, zadovoljiti svoju strast. Ta radnjica ima stila, a nije ni pretrpana s odviše raznih vrsta sireva da bi nas zbunjivala, kao što nam se može dogoditi u Francuskoj“, napisao je 1976. Igor Mandić u Mitologiji svakidašnjeg života. I ja sam kao ljubitelj sira uzdisao pred tim izlogom, u njemu sam kao klinac prvi put uživo vidio kolut ementalera s onim bajnim rupama, a kao stari konj kupovao sam u njemu žemlje s kajmakom – za koje se trebalo požuriti jer bi već oko podneva nestale.

Te prodavaonice više nema: no ne zjapi rupa, već se ondje ugurala trgovina odjećom. Kao u onoj televizijskoj dramici koja je nastala otprilike kad i Mitologija svakidašnjeg života, a u kojoj Špiro Guberina glumi ljubitelja sira. No ne bilo kakva: on je ljubitelj camemberta, roqueforta, gorgonzole i brieja te s prezirom gleda na domaće škripavce. A onda naiđe na čovjeka koji ga pomalo uvede u domaći sirni svijet i otkrije njemu, kozmopolitu, nepoznate tuzemne čari. Oduševljeni Guberina odnosi u svijet novootkrivene sireve gdje oni steknu priznanje i divljenje, a kada se vrati priopćiti svojem sirnom bratu divne vijesti, otkrije da njegova prijatelja tamo više nema: kumice su zbog smrada pozvale sanitarnu inspekciju i ona je Guberininu oazu mira i spoznaje zatvorila. Dramica završava Guberininim vikanjem na sve oko sebe: Vi ste rupe, a ne ljudi! Rupe, a ne ljudi!

Uvijek bezličnost proguta posebnost, uvijek rupe progutaju ljude, uvijek isto sranje. Kada se čelist praške filharmonije vratio s inozemne turneje, policija ga je pitala je li se ondje susreo s emigrantima/disidentima. Rekao je da jest. Što je bila tema razgovora, pitali su? „Ah, uvijek isto sranje“, rekao je Franta, izletio iz filharmonije, zaposlio se kao glazbenik na sprovodima, a iz novčanih se poteškoća pokušao izvući stupivši u fiktivni brak s Ruskinjom (iz kojega je naslijedio dječačića Kolju). Kada je Martin Bell izvještavao za BBC o Arkanovoj predizbornoj kampanji na Kosovu, pitao je prevoditelja što to Arkan govori glasačima. „Ah, uvijek isto sranje“, odgovorio je prevoditelj.

A možda sranje nije uvijek isto? Prije nego što Tita umoči u bačvu punu govana, vrag iz Matakovićeva stripa lizne tekućinu i mljacne: „Mm, govna iz četrdeset pete. Izvrsna godina!“ Ili: u Erdutu se može razgledati vrlo zanimljiva tratina – na njoj uopće nema ničega. A bila je crkva koja je neizmjerno nervirala Arkana čiji je štab bio u vinariji preko puta. Vrijedne ručice sve su razrušile, bez traga. Ili: nastup Cece u Sava centru, u bikiniju s tigrastim uzorkom, ispred golemog crnog križa i bebe tigra u kavezu. Takva su sranja ipak neponovljiva. Ili: tko je propustio jedino emitiranje nastupa djevojke u ružičastom kako pjeva pjesmu Danke Deutschland, ima za čime žaliti. Ili: Tuđman u bijeloj uniformi. Toga stvarno više neće biti.

U potrazi za novim sranjima, međutim, po novinama nailazim samo na stara: 16.000 otkrivenih slučajeva gospodarskoga kriminala u dvije godine, 8.000 optuženih, 9 milijardi kuna štete i nula osuđenih; godišnje povećanje BDP-a u Hrvatskoj milijardu dolara, a kamate na dug iznose 1,6 milijardi; u ostavštini umrlog sugrađanina nađeno je 110 tromblonskih projektila, 29 bombi, 11 mina i pet kila eksploziva. A onda u gradskoj rubrici Jutarnjeg lista naiđem na članak o ekonomistu Mariju Živkoviću koji krpa rupe po zagrebačkim cestama. Prije deset godina zbog jedne takve rupe pukla mu je guma u Ilici: sutradan se onamo vratio s cementom, šljunkom i vodom te zakrpao tu i još nekoliko okolnih rupa. I nije prestao s time do danas. Na zakrpu daje garanciju od pet godina. Odnedavno s njim radi i pravnik Krunoslav Petrić: posljednja su dva dana krpali rupe na Srebrnjaku, Jordanovcu, Bukovcu, Kvaternikovu trgu te u Ozaljskoj i Selskoj.

Vijest me oduševila: Marija Živkovića osobno poznajem i mogu dodati da nije samo ekonomist, već da je za vrijeme rata dopremio vagone i vagone humanitarne pomoći, od pelena do agregata, te ih podijelio (a i moja su se djeca vozila u kolicima dobivenima preko Obiteljskog centar koji vodi); da je otac šestero djece i djed desetero unuka i da rupe ne krpa u slobodno vrijeme jednostavno zato što ga nema. Zato ima naivnost Švejka koji je svojemu natporučniku potajice plaćao iz vlastita džepa još jednu porciju u gostionici u koju ga je ovaj slao po ručak jer mu se jedna činila malenom.

Arkanova sranja (i sranja njegova šefa kojem u Haagu sude za ratne zločine u Hrvatskoj), u Vukovaru su svježa kao da je rat bio jučer, a ne prije dvanaest godina. Dapače, toliko su svježa da se ne može ne pomisliti da je zapravo riječ o hrvatskim sranjima: zemlja koja se nije pretrgnula u obrani toga grada, nema razloga ni da potegne u njegovoj izgradnji. Posve ga je prepustila svojim segregiranim žiteljima: unuci su po nacionalnosti razdvojeni u dječjim vrtićima, djeca u kafićima, a roditelji, djedovi i bake na grobljima.

Da ga mlada novinarka Maja Grbić nije snimila, Mario Živković mogao je dovijeka anonimno krpati rupe. To je zato što privatno dođe u novine samo kada zlurado uživamo u indiskrecijama: koga briga što je dožupan pijan sletio s ceste ili što se šef policije pijan sudario; koga briga što se jedan srpski političar svađa s ljubavnicom na Zlatiboru, a drugi provodi sa švercerom cigareta u basnoslovnom hotelu (sa sedam zvjezdica) u Dubaiju; koga briga za gradonačelnika sumornog istočnoeuropskog grada koji je skrivenom kamerom snimljen s pola tuceta prostitutki, pri čemu u javnosti nije negativno odjeknula tolika demonstracija muškosti, nego to što su prostitutke bile strankinje koje oduzimaju kruh domaćim curama (što ga je na koncu stajalo i položaja).

I tako: rupa u hrvatskom budžetu na koju novac curi van veća je od one kroz koju curi unutra, Arkan je izrešetan u predvorju hotela, ljudi u Hrvatskoj spavaju na arsenalima, tigar je narastao i postao opasan, čitave su vukovarske ulice potpuno porušene, rupa u Zagrebu ima bezbroj (najveća je u Šestinama, promjera jedan metar i duboka tri), a Zagrebačke ceste imaju na raspolaganju 500 tona hladnog asfalta i 160 milijuna kuna godišnje. Prema svemu tome vreća cementa i dvije vreće šljunka (77 kuna) ili 150 kila asfalta (140 kuna) čine se kao šala. Živković, koji ih plaća iz svoga džepa, i koji ni svojoj obitelji nije rekao čime se bavi, mladoj je novinarki izjavio: „Ovo je dokaz da male stvari može svatko napraviti. Ljudi se obično žale na sve i svašta, ali rijetki su oni koji će nešto i poduzeti. Ovo što mi radimo vrlo je jednostavno i praktično, treba samo malo cementa, šodra, vode i asfalta.“

Još kada bi se mogla zauvijek začepiti i ona rupa na koju govna ispadaju: jer kad ispadnu, uvijek i isplivaju.