Mrtvaci pod poplunom | Boris Beck

ČOVJEK IZ VISOKOG DVORCA

Nisam nikada čuo da bi Franjo Tuđman što javno progovorio o tijelu. Njegove knjige i govore zaokupljale su klase, nacije, radnički pokreti, velike ideje, narodi i njihov ulazak u povijest. Kako sve to trpi ljudsko tijelo, ostalo je izvan njegova obzora. Pa ipak, stalno je mijenjao tijela. Imao je tijelo omladinca, partizana, komesara, generala, predsjednika nogometnog kluba, direktora Instituta za proučavanje povijesti radničkog pokreta, umirovljenika, disidenta, zatvorenika i političara. Svako se od tih tijela drugačije odijevalo, hranilo, kretalo, liječilo i njegovalo. Mijenjale su im se zadaće, privilegiji i ograničenja. Druga su ih tijela veoma različito doživljavala, a sve to odrazilo se i na osobu sudbinski povezanu s tim tijelima.

Na kraju se Tuđman našao u tijelu predsjednika države. To tijelo bilo je jedinstveno među svim njegovim sunarodnjacima. Njegove su funkcije bile neviđene: polaganje prisege, potpisivanje međunarodnih sporazuma, uručivanje odlikovanja, hodanje po crvenom tepihu, predsjedanje sjednicama, nošenje lente, poziranje fotografima, obavljanje smotri, primanje raporta, izdavanje zapovijedi, emitiranje na vijestima, polaganje vijenaca, čitanje poslanica, upisivanje u knjigu dojmova, komuniciranje s državnicima. S tim se tijelom protokolarno rukovalo, uz njega se uvijek kretao pobočnik, štitili su ga tjelohranitelji, za njega se šivala admiralska uniforma, predavalo mu se vjerodajnice, klicalo mu se, pisalo mu se govore, a i hranu za to tijelo valjalo je uvijek probati prije.

Odnos drugih tijela prema tijelu predsjednika doista je specifičan, a otkad ga je Franjo Tuđman osjetio na svojoj koži, počeo je sebe doživljavati kao utjelovljenje Hrvatske. Zato što gomila rastače pojedina tijela i stapa ih u masu, ovo predragocjeno tijelo valjalo je odvojiti i držati na sigurnom. Stoga se tijelo udaljilo na brežuljak ponad grada, odijelilo ogradom i okružilo tajnovitošću. Tako se u vili iza povećeg šumskog kompleksa našlo tijelo suverena, golemo i svemoćno, nedodirljivo tijelo čovjeka u visokom dvorcu.

Za razliku od glumca koji svoja profesionalna tijela poslije predstave ostavlja u kazalištu i liježe u krevet u svome privatnom tijelu, Tuđman nije mogao i jedne sekunde ne biti predsjednik, pa ni, prema svojem shvaćanju, suveren. A upravo to nije nikako mogao biti. Upravljanje modernom državom, makar bila malena poput Hrvatske, iznimno je zamršeno. Jedno tijelo jednostavno nema dovoljno ruku za sve volane, tipke i poluge vlasti. Na žalost svih suverena, doba je pojedinaca davno prošlo i nastupilo je doba odbora – dakle, tijela. Tuđmanovo suverenovo tijelo smjesta su počeli preuzimati razni politički organi i tijela, formalni i neformalni, legalni i ilegalni. Položaj predsjednika pritom nije predstavljao više od arbitra u naguravanjima brojnih interesnih grupa. Čak i ako je imao zadnju riječ, deformiranje suverenova tijela bilo je u krugu vlasti znatno i nepovratno. Zbog toga je Tuđmanu oduvijek bilo veoma stalo kako mu tijelo izgleda u javnosti. A ondje je tijelo bilo slika njegove jasne i odlučne želje da uđe u povijest, i to sam. Stoga se tijelo od sugrađana distanciralo mrkim pogledom i neljubaznim osmijehom, stoga je odluke bitne za zemlju donosilo na zatvorenim sjednicama Vijeća za obranu i nacionalnu sigurnost koje je uvelo na mala vrata Ustava.

No Tuđmanovo političko tijelo nije bilo dano božanskom milošću, već je bilo obično zemno tijelo rođeno od drugog tijela: biračkog. Još gore, biračko ga je tijelo rodilo na samo pet godina i smjelo mu je pokloniti eventualno još pet. Biračko tijelo dijete je demokratskog poretka, zadivljeno i ohrabreno svojim mogućnostima, a bilo kakav rast predsjednikova tijela shvaća kao svoje smanjivanje. Želja biračkog tijela da raste i buja u svim smjerovima – čak i kad je ukomirano kao hrvatsko – toliko je jaka da ne priznaje nikakvu prepreku, pa čak i ako je ta prepreka predsjednikovo tijelo, pogotovo otkad ga je vidjelo gola u krevetu (s Miloševićem u fotomontaži u Feralu u kojoj su politički odnosi bili zamijenjeni spolnim). Tuđmanova vladavina i nije bila drugo nego borba u kojoj ta dva tijela nastoje jedno drugo disciplinirati, omeđiti, urediti, utišati i kontrolirati. No dok demokratsko biračko tijelo predsjednika zamišlja kao službenika na šalteru za žalbe pred kojim je poduži red, a to je posao za koji se ne traži nikakva karizma, Tuđman je odbio svaku pomisao da bi njegovo tijelo plaćalo račune za privatne letove, putovalo na posao javnim prijevozom ili pred sudom opisivalo svoje aktivnosti. Ili, uostalom, bilo bolesno.

Budući da je Tuđmanovo fizičko tijelo političkom obradom svedeno na sliku, vijest da je predsjednik bolestan jednostavno nije bila moguća. Krajnji je slučaj takva pristupa bilo Jeljcinovo tijelo koje se, poput relikvije na baterije, tu i tamo pojavljivalo na televiziji i štogod reklo. Tuđman je smio biti tek „umoran“ i „nahlađen“ – toliko sebi smije dopustiti jedan suveren bez štete po svoje tijelo. I druga su se tijela tada borila za sebe. Kako im je od životnog interesa bilo ostati u divovskoj sjeni, bolest su prikrivali od javnosti lažima („Predsjednički ured funkcionira normalno“ – Ivica Kostović), besmislicama („Predsjednikovo je stanje dobro“ – Vladimir Šeks) ili šupljim frazama („Predsjedniku je operiran šuplji organ u trbuhu“ – dr. Branimir Jakšić). Zanimanje javnosti za predsjednikovo tijelo time, naravno, nije umanjeno, nego uvećano do te mjere da su se u novinama objavljivale slike unutarnjih organa (Globus). Istovremeno su se izrađivali i planovi o redefiniranju tijela predsjednika, a taj je posao obavio prvi njegov sljedeći vlasnik, Stjepan Mesić (on se pak sanjkao, trpio zvižduke vojske kojoj je bio vrhovni zapovjednik i hodao četveronoške u pobjedničkoj gusjenici s rukometnom reprezentacijom).

Tek je u bolničkom krevetu Tuđmanovo tijelo izašlo iz politike. Ako mu je tijelo prije i bilo javno, bol, patnja, strah i tjeskoba kroz koje je tada prolazio bili su posve osobni. Ako je njegovo tijelo i bilo samo politička slika, na samrti ono je ostalo jedini prostor njegovih misli i osjećaja. Ako su se oko njegova tijela za života sukobljavali koncepti, u zadnjim su se trenucima u tome tijelu sukobljavali život i smrt. Zato čak i nakon toliko politike fizičko tijelo, kao hram duše, nije još posve izgubilo aureolu svetosti. A čovjek iz visokog dvorca na kraju je samo čovjek.