Mrtvaci pod poplunom | Boris Beck

SERONJE I SLABOUMNICI

Šopova pjesma u kojoj astronomi najjačim teleskopima traže po zemljovidima Hrvatsku i ne nalaze je pripada nepovratnoj prošlosti. Sada smo mi uperili teleskop u svemir.

Daleko sunce u zviježđu Velikog medvjeda nazvano je po zagrebačkom hotelu Esplanade (to je isposlovao i platio u za to nadležnoj službi jedan zadovoljan gost). Zamislite blamaže kad upravo s te zvijezde stigne čovječanstvu poruka mira i ponuda interstelarne suradnje! Tko će smoći hrabrosti i objasniti tim mudrim i naprednim bićima da se njihov svijet zove po prenoćištu kraj šugavog kolodvora? I kako bismo se osjećali mi kad bi se jednog dana iznad naših glava pojavili srebrnasti svemirski brodovi i kad bi nas njihovi putnici obavijestili da naš Sunčani sustav nazivaju po veselom malom bordelu Kod pet sisa s Alpha Centauri (jer ne možemo očekivati da će svemirci imati anatomiju sukladnu našoj)?

Povrijeđen ponos, eto to je ono što boli. Toliko boli da se govore totalne besmislice: Haag na Hrvatsku baca kolektivnu krivnju, ali mi smo protiv izručenja pojedinaca i eventualnog ustanovljavanja individualne krivnje jer to baca ljagu na čitav narod; mi smo protiv suđenja po zapovjednoj odgovornosti, ali normalno je da Miloševiću sude jer je on sve započeo, iako nije nikoga osobno ubio; mi dopuštamo mogućnost da je došlo do ratnih zločina, ali Hrvatska nije mogla počiniti ratne zločine jer je bila žrtva agresije; mi nećemo sprečavati izručenje generala, ali ćemo ih fizički zaštititi; SDP-ova vlada se prodala Zapadu i popustila ucjenama iako je HDZ potpisao sve sporazume s Haagom i poslao onamo vagon ljudi; mi nismo protiv suradnje s Haagom, samo želimo znati što je točno potpisano; mi smo protiv suradnje s Haagom jer nas ne tretira kao ravnopravne sugovornike; mi smo za to da se generalima sudi pred hrvatskim sudovima koji će uzeti u obzir kontekst u kojem su se dogodili zločini, ako je zločina uopće bilo, jer to tek treba dokazati; generali su ratni junaci koji će se još jednom žrtvovati za Hrvatsku i nedužni otići na sud te tako postati sveci; generali nisu krivi za to što je rulja mjesecima poslije kokošarila i ubijala, svakodnevno prolazeći kraj vojne i civilne policije koja je dežurala na svakom raskrižju… „Je li itko bio toliko pribran, čvrst, da ovaj metež ne zarazi mu razum?“ upitao je Prospero Ariela nakon oluje što ju je podignuo. „Nitko živ“, odgovorio je Ariel.

Jeste li vjerovali da će se to ikad zbiti? Pero K. rekao bi: Ne biste vjerovali u što smo sve vjerovali. Ne bih vjerovao ni da ću slušati da General kojem prijeti izručenje govori da on nije vodio svoj rat, nego naš; da ako je kriv on, onda smo krivi svi. Sjećate se tko je to rekao prije njega? Jack Nicholson u Malo dobrih ljudi. Mi, vojnici, živimo na granici; granica štiti vaš način života; život na granici je opasan i tvrd; tu i tamo ubijemo i ponekog nedužnog, ali to je tako; činimo sve za vas da biste i dalje mogli pijuckati kave i gledati zalazak sunca iz svojeg omiljenog kafića; mi možemo živjeti s tim; ako vam se ponekad zalazak sunca čini previše krvav, ili kava previše crna i gorka, to je cijena koju morate platiti; ako nećete, slobodno dođite k meni na granicu i glumite finoću.

Premda Nicholson lijepo i jednostavno zvuči, to sve nije tako. Hrvatski General kaže da su njegovi zločini naši. Ali nisu. Kao što nisu naši ni njegovi ordeni za zasluge i hrabrost, njegove bitke i pobjede, njegove uniforme i epolete, njegov auto, vozač i mobitel, njegova plaća, sekretarica, ured, beneficirani staž i povlastice. Ja u njegov zlatni luk nisam zagrizao – pa po njemu niti ne mirišem. Credo koji se valja ulicama također lijepo i jednostavno zvuči: naša se zemlja rodila u ratu; krv ondje prolivena oprala je sve; tijela poginulih temelj su izgradnje države; nacija je u ratu bila jedinstvena i tako treba i ostati; stranke se međusobno prepiru, zato su štetne za narod; traže se političari koji će voditi državu jednodušno; preživjeli branitelji bdjet će da tako i bude; usput će od toga i živjeti. Izađe li General pred suca, bit će to Hrvat koji će ga potapšati po ramenu i reći: „Što znaju oni vani kako je nama zapravo bilo.“

Generali koji su devedesete ušli u cijelu stvar ne samo da uspostave demokraciju nego i da se obogate, danas bi mogli mirno spavati: obećanja da će se revidirati tranzicija iz vlasništva svih u vlasništvo nekih nisu bila realna, prijedlog o raspisivanju jednokratne naknade na sumnjiva bogatstva propao je, a nad sve nalaze svih mogućih revizija pao je željezni zastor zastare. Čak i da netko ide čačkati po tim davnim kontima, sjest će mu odvjetnici za vrat i stvar odgoditi u beskonačnost. No jedan crv ruje, a ime mu je Haag. Haag iskapa mrtvace, ali ubojice traži slijedeći trag novca. Bum optužnica protiv generala ne ugrožava ni demokraciju ni patriotizam, ali nagriza čvrst lanac koji vodi od banaka i poduzetnika preko Sabora, vojske i nogometa do organiziranog kriminala i politike.

I onda mi se pod taj sukus fašizma potpisuju vrhunski sportaši, wimbledonski pobjednik i vlasnici velikih i malih kristalnih globusa; Generalu se poslije rata javljaju na dužnost oni koji su izbjegli služiti vojsku (ili su je odslužili simbolično, part-time, manekenski, samo da im karijera ne dođe u pitanje). To može objasniti jedino teorija Don Rigoberta Vargasa Llose po kojoj je sport toliko težak fizički rad da nepovratno uništava mozak i testise, a spojen s potpunom odsutnošću ikakve naobrazbe, sportaša pretvara u „medijsku zvijer, nedruštveno biće, nervčika, histerika, psihopata“, ukratko, seronju i slaboumnika. Znam da me teško može razumjeti netko tko je odsjedao u hotelima s pet zvjezdica (dok sam ja sanjao u vreći za spavanje), tko je svakodnevno naporno vježbao osam ili deset sati (dok sam se ja kartao na fronti i zijevao na straži) i tko je otvarao i zatvarao račune u inozemstvu (dok meni Ministarstvo obrane duguje dnevnice i nadnice za strah još iz 1995.), ali pokušat ću: dragi sportaši, mi živimo na lavini. Možda se vama Hrvatska čini kao lijepa, ravna, čista i bijela zemlja, i vjerojatno niste u krivu. Ali to je zato što se dogodila strašna kataklizma, što se na sve nas srušila lavina i što su mnogi ispod te lavine još živi i dišu, u tankoj nadi za spas. I još: ne promijenimo li što i ne razbijemo li zatvoreni krug i mi ćemo postati žrtve budućih lavina, kao što su se u sendvičima već nalazile bezbrojne generacije prije nas.

Međugalaktički nesporazumi ništa su prema predrasudama koje opterećuju odnose Hrvatske i Haaga. Ne prihvatimo li mogućnost da smo zločine mogli raditi i mi sami, a ne samo drugi, Europa će nas s pravom prezreti; ne prihvatimo li Haaški sud kao relativno pouzdano ogledalo, propustili smo veliku šansu. Austrija je pedesetih godina izvodila svoje građane osumnjičene za suradnju s hitlerovcima pred mjesne porotne sudove koji su optuženike (kao svoje vitezove) odreda oslobađali; to je izazvalo zgražanje u inozemstvu pa se s takvim procesima jednostavno prekinulo; Nizozemska ni nakon četrdeset godina nije službeno prihvatila da je u Indoneziji činila ratne zločine, iako su njezini građani toga uglavnom svjesni; Velika Britanija tolerirala je da njezini vojnici trideset godina siluju žene u Keniji, ali tužbe ipak stižu.

Suočavanju s istinom neće pomoći ljudi koji sjede u našem parlamentu: liberali koji će uvijek pravima države dati prednost nad pravima pojedinca (osobito ako je država hrvatska, a pojedinac nije); haesesovci čiji predsjednik misli da je Stjepan Radić bio trgovac marvom; socijaldemokrati koji otpuštaju radnike i ukidaju socijalna prava brže od Željezne Lady; hadezeovci koji glume demokršćane, a svi zajedno ne znaju ni tri zapovjedi Božje (ali su zato stručnjaci za sedamdeset puta sedam smrtnih grijeha); kršćanski demokrati koji su zapravo narodnjaci; narodnjaci koji su na krajnjoj ljevici; veliki patrioti na desnici čija je jedina domovina bankovni račun. Stari karijeristički sadržaji u demokratskom ruhu – kao i promjene u našem jeziku – pokazuju da se sve mijenja da bi ostalo isto.

Mi danas nemamo 40 godina za suočavanje i to nema veze s nama nego se promijenio svijet: Haiderov slučaj pokazuje da se ni Austrija danas ne bi tako lako izvukla. Svaki pokušaj da se na to ne obrati pažnja, da se Hrvatsku proglasi čistom i bezgrešnom, predstavlja plovidbu oko Rta uzaludne nade. Zemlja je mala i previše je ljudi vidjelo i čulo što se dogodilo (iako je oko obično pouzdaniji svjedok od uha). Jednom kad je već javno izgovorena strašna riječ ratni zločin nitko se ne može sakriti tako duboko u sebe da je zaboravi i više nikada ne čuje. Glas savjesti može doduše nadglasati vikanjem da je Carla Del Ponte politički motivirana (a je), da su suci bezveznjaci (a jedan je drijemao za vrijeme suđenja) i da se za ratne zločine sudi samo nekima, a ne svima (živa istina). U tom slučaju oko Rta uzaludne nade zaplovit će sve presude jer će donijeti ogorčenje i uvrijeđenost umjesto olakšanja i očišćenja.