Mrtvaci pod poplunom | Boris Beck

GENERALI NA TANJURU

Za spomenik narodnim herojima na Mirogoju saznao sam u osnovnoj školi iz udžbenika za proizvodni i tehnički odgoj – ondje je bila shema kako da se taj spomenik od bijelog kamena izradi od krede. Tek kada ga je Nepoznat Netko trideset godina kasnije minirao, saznao sam da je podignut od kamenja isklesana za crkvu Krista Kralja u Trnju. Jasno je zašto je spomenik pojeo crkvu: u ime većine našega stanovništva koja je „svjesna i davno je prestala vjerovati bajkama o Bogu“ kako je u Majstoru i Margariti ponosno izjavio drug Mihail Aleksandrovič Berlioz Nečastivom osobno. No to su bila zlatna vremena u kojima se znalo tko koga jede i u ime čega.

Tradicija jedenja kod nas je ustrajna. Kao što je Revolucija pojela svoju djecu (nakon što je pojela Kontrarevolucionare), tako i Domovinski rat jede svoje generale – nakon što su Naciji isporučili etnički čiste teritorije, blistave poput polizanog tanjura. Haag ih je optužio za ratne zločine, ali nije jasno jesu li kuhani i pečeni generali ili oni čije su zapovijedi slijedili i izručuje li ih vlada na pladnju sudu ili su ih na pladnju dobili političari kao izliku za nadmetanje u domoljublju. Zna se u čijem je trbuhu završio zaglavni kamen nesuđene crkve, isklesan u oblik proleterske zastave, ali mirogojski su spomenik zagrizli isti provokatori koji su bombe postavljali pred židovsku općinu, američku ambasadu i pravoslavni muzej – pa ti sad reci zašto.

S terorizmom je komplicirano: crijeva i desničarskih i ljevičarskih organizacija sedamdesetih vodila su na iste strane, račvala se i prepletala, kao na Ferićevu ljudožderskom otoku na Kupi u kojem vojnici love ribe na meku od mesa ubijenih neprijatelja pa onda tom istom ribom nude te iste neprijatelje. Kanibalizam nije nestao s ratom: velika obitelj specijalaca, uhoda, falsifikatora, švercera, prisluškivača, agenata, doušnika i ubojica i dalje je na budžetu. Crijeva financijskih tijela zapletena su kao i crijeva terorističkih: svake je godine 8 milijuna eura ilegalno prebačeno iz Hrvatske u off shore kompanije. Novac je u međunarodnim novčarskim želucima već probavljen i na njemu više nema ni hrvatske boje ni hrvatskog mirisa.

Kanibalizam je spomenuo i Ante Tomić komentirajući kako jedan od muškaraca s brkovima, Ivan Aralica, glumi gljivu za saborsku plaću i nada se povratku na vlast „sada kad su leševi socijalističkih poduzeća odavno raskomadani i pojedeni“. Trganje plijena, eliminiranje nerentabilnih, ljudi koji gutaju kopije sebe i ljudi koji umiru od gladi, proizvodi koji proždiru sebe i druge, roba koju treba potrošiti pa odbaciti i pustiti da istrune – za Jacquesa Atallija kapitalizam je kanibalski poredak, samo što umjesto bližnjih jedemo predmete: „Ekonomski rast ubrzava usporedno s kapacitetom potrošnje i proizvodnje, zapravo sa strahom pred nestašicom – oružjem kapitalizma, strahom da čovjek ne bude pojeden.“ A kod nas su premnogi pojedeni, prožvakani, isisani i ispljunuti. Nezaposleni su doduše živi, ali su nekorisni jer su ili poslovno probavljeni ili su pak neuhranjeni pa u njima kapitalizam ne nalazi energetske vrijednosti.

Strah od genetski modificiranih organizama strah je od toga da jelo ne pojede nas – ne znamo kakve otrove u sebi skrivaju. Isto je i sa strahom od medija – djeci televizijske i kompjutorske slike ulaze u san pa će tako kanibalizam pojesti sam sebe. Apsurdne odluke koje godinu za godinom ženama na porodiljnom dopustu stalno smanjuju prihode uvijek su popraćene apsurdnim objašnjenjem: tako rade bogate zemlje. Pa naravno da rade kad su bogate pa su majke mogle uštedjeti od prošlih visokih plaća, pa ih mogu uzdržavati muževi ili roditelji, pa mogu raditi pola radnog vremena, pa mogu raditi kod kuće – sve ono čega ovdje nema. Otkad su se u Korenicu vratili Srbi, Knin je postao najmlađi hrvatski grad, s prosječnom dobi od 29 godina. Djeca su to bosanskih Hrvata koje je u svoj zavičaj humano preselio i spomenuti muškarac s brkovima. I dok se ondje na radost roditelja i svećenika rađaju djeca, obitelji doslovno gladuju – kapitalizam ih je ponjušio i otišao dalje, tražeći bogatije izvore vitamina i proteina.

Diderot je mislio da kad narod umire od gladi, nije riječ o grešci providnosti nego uprave. U našem slučaju nije ni jedno ni drugo jer je nevjerojatno da bi u Hrvatskoj bilo toliko nesposobnih ljudi i da su još k tome svi na vlasti. Ne: hrvatska je vlast organizirana pljačka – ona štiti monopoliste na račun građana i trgovinu na račun proizvodnje; uzima siromašnima i daje bogatima, ponižava građane dok samo nekoliko korporacija debljajući stenje. Nekoliko tajkuna ima tri četvrtine nacionalnog bogatstva pa je tako Hrvatska vjeran odraz svijeta u kojem tijela jednih postaju okrugla, a tijela drugih sve tanja, u kojem je tijelo drugog samo jedno drugo jelo i svatko može drugom biti ubojica.

Antropofagija je u nas endemska – nema ni jednog člana ratne vlade koji nije tvrdio da je postio dok je general Norac u Gospiću uzimao ljude na zub. A kada je taj alkarski vojvoda završio na sudu, Sinjani su premijeru i predsjedniku pjevali Oj Ivice i Stipane, pojest će vas crne vrane; prosvjed u Splitu nazvali su Svi smo mi Norac – pojesti Norca, svatko kus, da bi ga se sačuvalo. I s njim, bianco, sve što je i koga je pojeo on. (Tito, to smo svi mi, sjećate se? – hvala lijepa, čak mi je i poriluk draži.) Kad su upucali srpskog premijera Đinđića, Dražen Pavlović iz sinjske HVIDRA-e odlučio je poslati predsjednika Republike „na doručak s Đinđićem“ – zašto baš na doručak, nije valjda ni njemu jasno, ali je spojio mrtvaca i hranjenje. Globus je potom napravio anketu o tome koliko bi ljudi poslalo premijera ili predsjednika „na doručak s Đinđićem“. Bilo ih je 11,8%, na što je Vedrana Rudan u Nacionalu napisala da je to zapravo malo i da se čudi da ih nema više. Generala Blaškića, opet, Haag je progutao i ispljunuo nakon osam godina kad su isplivali iz arhiva prešućeni dokumenti koji su dokazivali njegovu nedužnost. Iz zatvora je izašao osjetno mršaviji i s riječima opraštanja za one koji su mu smjestili. Tijelom je demonstrirao nekoga tko je bio probavljan, a katarzom da ima i vrlo sretnih proždiranja, poput Jone kojem je vrijeme provedeno u ribi bilo spasonosno i poput vidjeoca iz Otkrivenja kojemu je knjižica koju mu je anđeo dao da je proguta bila gorka u utrobi, ali u ustima slatka kao med.

Marinković je umro, ali kiklop Polifem s onim jednim državnim okom vidi oštrije nego ikada. Naša se mogućnost izbora suzila na mogućnost izbora mladih Urugvajaca koji su se 1972. skrljili s avionom na Andama: ili smrt od gladi ili kanibalizam. Zubi nas grickaju izvana i iznutra, a budućnost nam sva stane u XXXIII. pjevanje Pakla gdje knez Ugolino jede glavu nadbiskupa Ruggerija. Iz svijeta u kojem se ljudi boje da ne bi jedni drugima život pojeli, mnogi pokušavaju izbjeći. Među njima su ljubitelji zdrave hrane – koja nije ništa drugo nego proždiranje zdravlja – i fundamentalisti koji se nadaju da su dovoljno tvrdi pa da će neprobavljeni proći svjetskim crijevima i trijumfalno ispasti na drugoj strani. Zaboravili su da ne onečišćuje čovjeka ono što ulazi na usta, nego ono što izlazi iz srca.