Mrtvaci pod poplunom | Boris Beck

JE LI BOG PREŽIVIO AUSCHWITZ

 

Hostija, Gospa i papa tri su bijele stvari u pučkoj katoličkoj predodžbi, a od njih je samo papa na Zemlji – možda zato uza nj uvijek trče osmorica u crnom. Pravedni ciljevi ostvaruju se kasetnim bombama, odskočnim minama i navođenim projektilima – toliko razornima da se, kako kaže teolog Bono Zvonimir Šagi, nijedna pobjeda ne može slaviti mirne savjesti, već zahtijeva moralno pročišćenje ratovanja. A pogotovo nije primjereno, čega u nas ima dosta, rat shvaćati kao nešto uzvišeno i sakralno.

Woody Allen u jednom filmu partnerici objašnjava podrijetlo svojeg osjećaja krivnje time što je njegov rabin govorio da su svi ljudi krivi u Božjim očima. „Ali ti ne vjeruješ u Boga“, odgovorila je Woodyju partnerica. „Znam, ali svejedno se osjećam krivim“, rekao je on. Budući da batina krivnje uvijek ima dva kraja, i Bog može biti kriv u ljudskim očima. Za Merleau-Pontyja religija je jednostavno nepopravljivo nasilna: uzrok se nalazi u njezinu srcu, a to je Apsolutno koje razara ljudsku autonomiju.

Edward Schillebeeckx nabraja tri načina na koje religija uzrokuje nasilje: ako tvrdi da je jedina istinita jer iz toga proizlazi osjećaj nadmoći nad drugima i njihovo podcjenjivanje; ako se smatra odgovornom za dobrobit čitava društva jer tada grijeh postaje ujedno i zločin; ako se pripadnici religije smatraju izabranim Božjim narodom i u savezu s Bogom jer su im tada svi postupci opravdani. Tu je i André Wénin koji smatra da „nijedno ljudsko nasilje nije odsutno iz Biblije. Bolje: Bog je tu uvijek umiješan, a često i kao akter“. A François Houtart u Nasilju u ime religije glatko se rješava tlapnje kako je sadržaj religija bitno nenasilan: žrtva i žrtvovanje središnji su u većini religija; kršćanski je svijet prepun prikaza Spasitelja u agoniji; nema ni jedne prave religije bez borbe dobra i zla, a ona je Sinove svjetla navela na prilično okrutne obračune sa Sinovima tame (često nedužnima); religija koja drži do sebe nastojat će se svakako proširiti po svijetu, a to je već nemoguće lučiti od trgovačkih i političkih profita.

A što je sa srazom Apsolutnog bića s Apsolutnim zločinom kakav je Auschwitz? Je li ga Bog preživio? (Molim dobronamjerne čitatelje koji misle da Bog nije preživio ni Nietzschea da odmah skoknu na sljedeći tekst.)

Richard Rubenstein odmah je poslije Drugoga svjetskog rata postavio pitanje o postojanju Boga Izraela i smislu odgajanja djece u židovskoj vjeri nakon Auschwitza. Taj je nezamislivi zločin Rubenstein nazvao „najgroznijim prokletstvom što ga je Bog zapovjedio“, a posebno ga je mučilo ovo: ako je Izraelov Bog gospodar povijesti i odgovoran za sve što se čini, onda je sadist; ako je Auschwitz splet okolnosti, svemir je apsurdan i Boga nema. Na drugu dilemu odgovorio je sedamdesetih godina Emil Fackenheim neobičnom tezom: kad bi Židovi danas napustili svojega Boga i prestali odgajati djecu u duhu židovstva, Hitler bi pobijedio postumno. Hitler nije bio samo zemaljski uzurpator (koji je poduzeo atentat na suverena, a kako je suveren danas narod, uništio je narod), nego je želio ubijanjem onih koji za Boga svjedoče ubiti i samoga Boga (u skladu sa svojim mesijanističkim poslanjem, mističnim simbolima i eshatološkim Reichom).

Jedna je stvar ako se pita Zašto Bog to dopušta?, a sasvim druga ako se kaže Gdje je Bog? što Jürgen Moltmann lucidno razlikuje. Prvo je pitanje onih koji žaluju i na njega se ne može odgovoriti bez poruge prema patnicima ili huljenja Boga; drugo je pitanje pogođenih: ono je krik za Božjim zajedništvom i ne pretpostavlja ravnodušnog Boga, nego „traži Boga koji će s nama podijeliti naše patnje i ponijeti naše brige“. Takvoga ne nalazi rabin Eliezer Berkovits: Auschwitz je potpuna nepravda, ali Bog ju je dopustio, kao što piše u Knjizi izlaska: Ja sam Vječni, onaj koji stvaram sreću i dovodim nesreću. Bog povijesti je svemoguć, a nezaslužena patnja tumači se njegovim skrivenim licem u Talmudu: „Bog koji skriva lice prisutan je kroz svoju odsutnost, tj. čovjek osjeća njegovu prisutnost u tome što mu nedostaje.“ Skriveni Bog toliko poštuje čovjekovu slobodu da dopušta zlo, a time i nedužne žrtve. Berkovits smatra da Bog ograničava svoju moć kako bi ljudima omogućio da imaju svoju povijest i hvali ga na neobičan način: „Tko je kao Ti, Bože naš, moćan u šutnji.“

Božju nemoć drugačije je doživio Elie Wiesel. On je u logoru bio prisiljen promatrati vješanje dvoje odraslih i jednoga djeteta. Odrasli su umrli brzo, ali je dijete bilo lagano i borilo se sa smrću više od pola sata. Elie Wiesel začuo je muškarca iza sebe kako pita Gdje je Bog?, i u sebi glas koji odgovara: Gdje je on? On je ovdje, On visi na vješalima. „Nikada neću zaboraviti trenutke koji su ubili moga Boga i moju dušu. Nikada neću zaboraviti plamen koji je zauvijek uništio moju vjeru“, rekao je Wiesel o tome kasnije – on je, kao što piše i u 139. psalmu, našao Boga u paklu. Nije bio gospodar povijesti, bio je žrtva među milijunima žrtava: „To se ne shvaća s Bogom. Ali to se ne shvaća ni bez njega.“

Bog koji pati? „Povlašteno mjesto susreta s Bogom jest lice trpećeg čovjeka“, zaključio je Mile Babić; njemački teolog Dietrich Bonhöffer, obješen u logoru 1944, napisao je: „Samo Bog koji pati može pomoći“. Johann Baptist Metz smatra da u Auschwitzu nije bila sablažnjiva samo šutnja Boga, nego i ljudi; Auschwitz nije bio fizički kraj židovstva, ali mogao bi biti duhovni kraj kršćanstva; pobjednici su okrenuli lice od žrtava, a Bog od pobjednika – za Metza je ravnodušnost u koju je zapao Zapad najbolji dokaz da je Bog to društvo napustio i uskratio mu životvornu prisutnost.

Poznajem ne jednog komunista koji se nepodnošljivom lakoćom premetnuo u nacionalista, a za nacionalista Bog je uvijek na njegovoj strani; Bog njegove nacije, jer drugog i ne zna, može doći samo kroz šumu trijumfalnih trublja, a njih nacionalist neumorno zalijeva krvlju, znojem i suzama (tuđim ako je svoj status profesionalizirao, a vlastitim samo ako je amater ili nezaposlen). Bog, međutim, dolazi tiho i ne na glavna vrata; žrtve su neodvojive od nas poput sjena; tragično je ako jedino mjerilo moralnosti u društvu postane odnos prema slavnoj prošlosti, to jest Domovinskom ratu, kako piše Šagi: „Propovijed o kolektivnoj nedužnosti vlastitog naroda jednako je pogubna kao i priča o kolektivnoj krivnji drugoga.“

Moltmann je vrlo ponizan pred njemačkim zločinima, ne priznaje njihovu zastaru i ne želi se osloboditi užasa pred njima tako da ih uspoređuje s drugim masovnim ubojstvima i etničkim čišćenjima. Jedinu nadu za oblikovanje budućnosti vidi u istinitom ophođenju s prošlošću, radu na žaljenju zbog počinjenog, analizi vladajućih ideologija, ispravljanja počinjenoga i znakova kajanja koji će osloboditi sve sudionike. Ne možemo u budućnost bez žrtava.

Metak upućen papi Ivanu Pavlu II. proletio je između svih onih ljudi u crnom i zaustavio se u njegovu srcu. No nije ondje ostao: izvađen je i ugrađen u krunu Gospe Fatimske na čiji se blagdan atentat odvio. Ako je već Bog nadživio Auschwitz, a ima naznaka da se to dogodilo, bilo bi lijepo da mu pomognemo da nadživi i nas.