Mrtvaci pod poplunom | Boris Beck

SVI SU DOBRO

Ako su samo politička tijela vidljiva, ne znači da ona nevidljiva ne postoje: možda i postoji samo ono čega nema. Novine znaju izmišljati događaje, a jednom je prilikom dnevni list izmislio čitav kongres, i to sotonista. U članku je pisalo i da je u Zagrebu đavlom opsjednuto stotinu tisuća osoba te da stoga zagrebački nadbiskup imenuje šest egzorcista. Zbog njihove pišljive naklade moja je kolegica spavala uz upaljeno svjetlo, kumovi su mi se prepali da će im tko oteti sina na putu u školu i žrtvovati ga na crnoj misi, vjeroučenici su pisali peticije protiv sotonista; uzalud, kongresa nije bilo, niti ga je trebalo biti. Ali što je sa Sotonom? Ima li možda njega? Je li i on umro zajedno s Bogom? Ili je baš to što nas je uvjerio da ne postoji njegovo najljepše lukavstvo?

Đavlu bi se smjela priznati egzistencija makar kao metafori ili mitu: ako već ne možemo odrasti bez Edipa, živjeti bez Stranca, ujutro ustati bez Sizifa ili navečer leći bez Tantala, zar ne bismo mogli pripisati svoju tvrdoglavu sklonost da činimo obrnuto od onoga što mislimo da bismo trebali – Sotoni. Već drugi pogled govori da ne bismo: sve činimo mi sami. Ako i postoji neko duhovno biće kome je volja posve zla, koje je prokleto bez prava na priziv, mi smo ti koji mu dajemo oči, jezik i ruke da preko nas čini zlo; Đavao je bez nas nitko i ništa. Hm, ali tko bi i mogao biti dostojan protivnik Boga kojemu je ime Ja jesam nego Đavao koji za sebe kaže Ja sam nitko?

Onaj tko je Nitko nema lika, samo maske. Pod maskom i ulazi u našu civilizaciju, u obličju zmije što je uvjerila Adama i Evu da zagrizu zabranjeni plod i tako uvedu zlo u svijet. Plod je, međutim, bio dobar, a ne loš; Evina i Adamova namjera bila je dobra: postići sreću. Zla stoga ne bi niti bilo, postojalo bi samo suprotstavljanje Bogu kao izvoru dobra. Nitko to zna: umjesto da kao anđeo bude Božji glasnik, prenio je lažnu poruku: Bog ne voli ljude, zato je pobuna opravdana. Time je postao glasnik ničega, prazan anđeo; gubitak sjaja predstavlja i gubitak poruke, mrak je jednak ništavilu. Ništa ništi, rekao bi Heidegger; Đavao je lažac i otac laži, kaže Biblija. A laž je samo jedna: postići sreću bez Boga. Iza maske koja ponavlja i obnavlja laž nalazi se Nitko, ubojica ljudi od početka. Odnosno, ako tako više volite, ne nalazi se nitko. U tom slučaju Sotona nije ubojica, nego darovatelj života koji ljudskoj slobodi pruža drugi smisao: slobodu traženja sreće umjesto robovanja tiraninu iz Edenskog vrta i njegovim besmislenim zabranama. Đavao je osviješteni autor, netko tko nije htio biti supotpisnik ovomu svijetu nego njegov jedini stvaratelj. No ni tu nismo izmakli Bibliji koja Đavla naziva knezom ovoga svijeta.

I što sad? Ima li ga ili ga nema? Budući da smo za činjenje zla savršeno sposobni i da nam za to ne treba nikakva pomoć sa strane, lako je pomisliti da je i Sotona tek sitna novinarska laž. Dok zloduha zadovoljno izbacujemo kroz vrata mana, može nam se dogoditi da ne primijetimo kako se uvukao nazad kroz prozor vrlina. Ako Sotone ima, ima ga u dijaboličnosti zla činjena u ime dobra, u kobnoj zbrci u kojoj živimo izazvanoj zlom pod maskom sreće.

Ne mogu zamisliti bolji primjer takve zbrke od eutanazije koja se malo-pomalo legalizira. Karl Binding i Alfred Hoche, njemački pravničko-psihijatrijski dvojac bez kormilara, zalagao se još 1920. da zakonom bude dopušteno ubijanje bezvrijednih ljudi. Ubijali bi se oni „koji ne mogu biti spašeni“, koji „nemaju volje niti živjeti niti umrijeti“, koji su „mentalno posve mrtvi“, koji „predstavljaju strano tijelo u ljudskom društvu“, ukratko, „posve bezvrijedna ljudska bića“ čije uzdržavanje stoji novca. Moguće dijagnostičke pogreške nisu problem: „Čovječanstvo gubi toliko pripadnika zbog grešaka da jedna više ili manje zaista ne predstavlja nikakvu razliku.“ U njihovoj je domovini uskoro bilo vrlo mnogo života bez vrijednosti: Frederic Wertham u Kainovu znaku procjenjuje da je njemački program eutanazije obuhvatio barem 275.000 duševnih i drugih bolesnika. Još gore, sankcije prema liječnicima i medicinskom osoblju koje je pacijente hladnokrvno usmrćivalo bile su poslije rata vrlo mlake: dr. Pfannmüller, ravnatelj državne bolnice u Eglfing-Haaru, bio je za umorstvo 120 djece osuđen na šest godina, od kojih je odsjedio dvije (nepun tjedan za svako dijete); četrnaest bolničarki ubilo je u državnoj psihijatrijskoj bolnici Obrawalde-Meseritz tijekom rata osam tisuća bolesnika i sve su bile oslobođene.

Eutanazija, kao dobra smrt, nema veze s nacističkom eutanazijom: bilo je to masovno ubojstvo, planirano i provedeno bez milosrđa. Od onoga o čemu se raspravlja danas razlikuje se po svemu osim po jednome: životu bez vrijednosti. Ovoga puta nisu liječnici ti koji proglašavaju da nečiji život nema vrijednosti, nego su to bolesnici sami (lijep napredak od inkvizicijskih i staljinskih pogroma). A što i da kažu kada im je bolest neizlječiva, patnje besmislene, sreća nemoguća, a održavanje na životu preskupo? Nije teško u vapaju za smrću zapravo čuti vapaj za smislom, za ljubavlju i za životom. Malo je teže prepoznati onoga koji daje spasonosnu/smrtonosnu injekciju, ali to je on: nema rogove i papke, nego kutu i stetoskop; ne pojavljuje se okružen plamenim jezicima, nego u društvu primarijusa i pravnih umova; ne nanosi patnje, nego ih uklanja; ne izriče osudu, nego daruje milosrđe; ne bode vas trozupcem, nego injekcijom. Ubojica ljudi prerušen u liječnika, zločin sankcioniran zakonom, sretan osmijeh na licu mrtvaca: ima li išta demonskije? I ako mi ne vjerujete da je riječ o doktoru s kopitom, slobodno ga pitajte. Očaravajuće će se nasmiješiti i reći: Zar ne vidite da me nema?

U našem smo se ratu naslušali sotonizacije neprijatelja: pakao, to su drugi (a ne i mi – mi smo raj). Đavao se, međutim, najradije prerušava u nas, osobito kad se želimo osjećati dobro. A najbolje se osjećamo kad nismo odgovorni: vrijedi to zapamtiti uoči demokratskih izbora kojih će, za razliku od mračnjačkog kongresa, uvijek biti. Denis de Rougemont upućuje u jednostavnu istinu da je demokracija sazdana na riječi (ugovorima, zakonima, javnom mnijenju, slobodnom tisku, skupovima, sjednicama, dijalogu) i podsjeća da je raspeta Riječ uskrsnula i time zauvijek ušutkala Sotonine laži (koji je proturiječ, antilogos). Oni vjeroučenici s početka možda su naivni, ali barem vjeruju u snagu svoje riječi; kamo sreće da u to povjeruju i birači, a ne da svoju (političku) dušu bez odgovornosti povjeravaju kome bilo i onda se čude što su se probudili u (političkom) paklu…

Jer nema suvišnih – ima samo onih koji se nisu uspjeli prodati; ne postoje nepoželjni – postoji samo trgovina ljudima. Istinski siromasi danas su oni čija su politička tijela nevidljiva – politička nevidljivost prijeti da učini nevidljivim i ljudsko biće – poput rumunjskih Roma koji u Međimurju žive bez dokumenata, ukrajinskih prostitutki koje dovoze i odvoze posebnim čarter letovima, mađarskih blagajnica u Metrou bez radnih dozvola, Kineza koji omamljeni izlaze iz kombija kada ih policija slučajno ulovi na putu u Italiju. Nerođena su djeca bez političkih prava, pa i prava na život, isključivo zato što su nevidljiva – bez obzira na to što je jasno da posjeduju tijelo, da se to tijelo nalazi u drugom tijelu i da je nastalo kao plod određene suradnje tog drugog tijela i trećeg tijela. Da je nevidljivost ta koja ljudima oduzima prava, vidi se i iz toga što se u svim zemljama umnožavaju propisi o embrijima otkad ih je oplodnja in vitro izvukla na svjetlost dana (odnosno laboratorija). Politička nevidljivost učinit će nevidljivim čitavo ljudsko biće – što vrlo dobro znaju sve rasne, nacionalne i spolne manjine.

A što je s pitanjima: Sotona – da ili ne? Eutanazija – da ili ne? Pobačaj – da ili ne? Sreća – da ili ne? Svatko zna svoje, a meni je putokaz suprug Ilse Koch, proslavljeni zapovjednik koncentracijskog logora, i njegovo geslo: „U mojem logoru nema bolesnih. Svi su ili dobro, ili su mrtvi.“