Mrtvaci pod poplunom | Boris Beck

KAD POSTMODERNISTI MARŠIRAJU

Admiral je, zaprepašten znakom za uzbunu, uzviknuo: „Tko nas to napada? Pa mi smo Američka mornarica!“ Bilo je to u crtiću o nemogućem Denisu i njegovim prijateljima koji su se uvukli u kontrolnu sobu bojnog broda. Dobrodušna naivnost nacrtanog admirala nije moguća nakon napada na New York 11. rujna 2001. No tu naivnosti nikad nije niti bilo. Za rat s Bliskim istokom Amerikanci su u tom trenu već imali spremnu teoretsku podlogu: „Brine me da naša vlastita kulturna samoiskvarenost može potkopati sposobnost Amerike da održi svoju poziciju svjetskog vođe“ (i da izvozi ljudska prava, mudrovao je Zbigniew Brzezinski desetak godina prije nego je planuo Manhattan). Američka vojska još je odavno mobilizirala Samuela Huntingtona, mislioca dubokog poput lavora, koga su na Balkanu jedva dočekali Vojislav Koštunica kao i Ivić Pašalić: „Clintonove dvije administracije provocirale su sukobe između kultura i igrale ulogu svjetskog policajca radi dominacije u gotovo svim sferama. Tu leže pravi uzroci terorizma i njegova pojačavanja“ – rekao je prvi; „Napad na Svjetski trgovački centar u New Yorku pokazao je protiv koga smo se borili u BiH“ – rekao je drugi. Drugim riječima: sami ste si, Amerikanci, krivi što su vam srušili nebodere WTC-a – mi znamo s takvima.

Dok su jedni slavili što je netko ošamario moćne, Huntington se osjeća nelagodno zato što ravnoteža moći prelazi u ruke drugih: „Rascjepkanost i multikulturalizam sada proždiru čitav sustav ideja i filozofija koje su bile vezivno tkivo američkog društva (sloboda, jednakost, demokracija i individualizam)“. Kako je njegov svijet jednostavan: svaka kultura smije se mjeriti samo vlastitim vrijednostima te je stoga dijalog nemoguć – moguć je samo sukob. Za sve je kriv postmodernizam: postmodernizam relativizmom slabi američko društvo, a istovremeno mu onemogućuje da ojača izvozeći svoje vrijednosti; cinizmom i ironijom ruši vjeru i pobožnost te užasava muslimane, ali im istovremeno daje opravdanje da svoj svjetonazor potkrepljuju terorizmom (oni su vam, znate, takvi i tu se ništa ne može). Najveći svjetski prodavač gladi zadovoljan je dok se mušterije vraćaju po još i po još; no prvi znak toga da bi mušterije odlučile zadovoljiti svoju glad, i to još na njemu, poziv je na uzbunu.

Ernest Gellner uputio je postmodernistima vrlo oštru kritiku: kao promatrači drugih kultura ne vide ništa; nesposobni su razlučiti činjenice od samih sebe, a njihova značenja od svoje kulture; mogu jedino ispričati priču o sebi – a i ona ovisi o njihovoj kulturi, neuhvatljiva je, polimorfna i subjektivna, puna ugrađenih kontradikcija. Ti isti postmodernisti koji su se izgubili u vlastitom šatoru dok su radili doktorat o posljednjim kricima iz savane, sada stoički gledaju dok se maršira na sve strane.

U našem globalnom selu od stotinu ljudi dvadesetero živi s jednim dolarom dnevno, pedesetero je na rubu gladi, sedamdesetero je nepismeno, a osamdesetero ima ispodprosječni standard; selo ima jedan automobil, jedan kompjutor i jednu fakultetsku diplomu; pedeset devet posto seoske imovine posjeduje šest ljudi i svi su Amerikanci. Očita nepravda zbog koje košarkaš NBA lige za nošenje tenisica dobije četrdeset tisuća nadnica Indonežana i Indonežanki koji su tenisice napravili, pružila je izgovor njihovu premijeru da američke prodike o demokraciji nazove imperijalizmom ljudskih prava. Zaklonjeni mrakom diktatori mogu činiti užase, poput smaknuća trideset tisuća političkih zatvorenika 1988. u Iranu, među kojima su bila i djeca. S tako shvaćenom kulturnom samobitnošću lako je bin Ladenu slati kamikaze po svijetu, a kamikazama još lakše ubijati nedužne. Pa ipak, samoubojice s plastičnim ključevima od raja u gornjem lijevom džepiću uniforme i naivnom predodžbom oaze pune raskalašenih djevica možda će onamo i ući; ali Alah bi mogao ispljunuti iz usta diktatore kojima narodi umiru od gladi, a kupuju oružje, naftne šeike koji su prokockali bogatstva po kasinima i bordelima, ali će osuditi na smrt svakoga tko napusti vjeru svojih otaca, ajatolahe koji su djecu vješali na dizalice da bi napravili mjesta u zatvorima, generale koji su ubijali svoju braću po vjeri, Kurde, Bihare i Sinde.

Masakr u New Yorku sve nas je zasuo jezivim slikama; to je i bila namjera – ući u medije. Medije, upozorava Akbar S. Ahmed, muslimani shvaćaju kao najvažnije neprijatelje (pa je u Afganistanu televizija bila zabranjena sve dok američka vojska onamo nije donijela ustav i satelitske antene). Naravno: ako vas mediji stave pod povećalo, vidjet će se da su žene potlačene, djeca bolesna i zemlje zapuštene dok su šure podmićene, mule neznalice, a hodže pronevjeravaju milodare – i odoše autoriteti u prah i pepeo, a s njima i režimi na autoritetima utemeljeni.

Mediji su ti koji izravno prenose ruševine u New Yorku, ali ne i poplave u Bangladešu; mediji muslimane ignoriraju, a kad ih pokažu, pružaju o njima poraznu sliku. Dok su nekad muslimani, kako kaže Ahmed, jurišali na britanske i francuske mitraljeze, danas jurišaju na kamere satelitskih postaja, s jednako poražavajućim rezultatom. Dok smo gledali na televiziji bradate ljude koji pale Rushdiejevu knjigu, vičući Allah-u-Akbar, smatra Ahmed, bili smo „svjedoci sudara dvaju sustava koji se ne razumiju: monumentalnog prezira i bahatosti s jedne strane i slijepe vjere i bijesa s druge“.

Baudrillard se divio odsutnosti transcendentnog: „Zahvaljujući hegemoniji Zapada, indiferentnost je postala univerzalna činjenica. U budućnosti će moć pripadati onim narodima koji nemaju korijena i autentičnosti. Pripadat će onima koji će, poput Amerike na početku, postići deteritorijalizaciju i bestežinsko stanje.“ No lebdenja više nema: Amerikanci su danas zamotani u zastave, zagrljeni i uplakani, sa svijećama u rukama. Američki ministar obrane Donald Rumsfeld pokrenuo je rat protiv muslimana pod nazivom Beskrajna pravda; za njegove neprijatelje samo Alah ima pravo dijeliti pravdu. Rumsfeldov šef Bush Mlađi svijetu je prijetio biblijskim citatom: Tko nije s nama, protiv nas je. Kao što su muslimani raspakirali paket s natpisom ljudska prava i u njemu našli ne samo Huntingtonove slobodu, jednakost, demokraciju i individualizam nego i drogu, promiskuitet, hedonizam i dekadenciju, tako su i Amerikanci otvorili kutiju fundamentalnih istina.

Rušenjem WTC-a Amerikanci nisu ušli u 21. stoljeće, kako piše Paul Auster, nego u 1984. u kojoj se uvodi cenzura, selekcioniraju televizijske snimke, intervenira u program Glasa Amerike, demonstrira rodoljublje, strahuje od terorističkih napada, iskaljuje mržnja na strancima, pojačavaju mjere sigurnosti i daju veće ovlasti policiji i tajnim službama – u psihozi zbog dugotrajnog rata s udaljenim i nepoznatim neprijateljem. Predsjednika podržavaju i oni koji se na izbore nisu niti potrudili izaći ili su glasali protiv njega. Kada je Johnson uspio odvesti SAD na Mjesec, sumnjalo se da tamo nisu bili stvarno, već da je sve snimljeno u studiju. Bush nije imao takvih problema, od njega se tražilo samo jedno: osvojiti Oscara za rat u pustinji. No nakon prizora iz američkih zatvora u kojima tamničari gole Iračane vode na lancima, uspio je izboriti nominaciju samo u kategoriji pornografije.