Mrtvaci pod poplunom | Boris Beck

OBREZIVANJE BEZ GARANCIJE

Pogreške su me oduvijek fascinirale. Ima ih nepopravljivih: vrač je u Keniji pri obrezivanju kobno pogriješio i čvaknuo čitav ud; tragikomična pogreška organiziranja natjecanja vatrogasaca u jeku sezone požara, ispravljena je i od natjecanja se odustalo; nezgodno je pogriješio predsjednik Mesić pomilovavši dilere droge; jezivo su pogriješili u zagrebačkom rodilištu poslavši živo novorođenče na patologiju; zbog tehničke pogreške skretnica se u Kutini uključila dok je iznad nje jurio putnički vlak i razdvojila kompoziciju na dva dijela; ispravak svoje pogreške neće doživjeti oni koji su posmrtnu pripomoć uplaćivali tvrtki Gaj – novac je pronevjeren; Ena Begović poginula je zbog tehničke pogreške na džipu; ljudski je pogriješio sokolar na Plesu: baš kad je otišao na pivo, galebovi su se odlučili premjestiti s Jakuševca na Čiče, dali se usisati u turbine aviona Croatia Airlinesa i napravili štetu od osamsto tisuća dolara. Jedino nije pogriješio komentator BBC-ja koji je rekao da otkad je Libija poradila na svojem kredibilitetu, IRA oružje mora nabavljati u Hrvatskoj.

Kako se očuvati od pogreške? Kako ne potpisati krivi ugovor ili krivo pomilovanje? Kako povjeriti život i novac u prave ruke? Svi znamo što je pogreška – pogreška je ono što nismo učinili kako valja – ali tko zna što točno valja, a što ne? Svi znamo i u kojim se trenucima čine pogreške – pogreška je ono što smo učinili mimo plana – ali što ako plana nemamo ili ga ne poznajemo? Pogreška je čudno ambivalentna, istovremeno može biti tragična i komična, banalna i kobna, neprimjetna i nepopravljiva; no može biti i korisna, zabavna pa i spasonosna. Pogreška je uvijek negdje između svojeg mlađeg, razigranog brata Slučaja, koji joj daje filozofski pedigre, i etimološkog bratića Grijeha, teološki navudrenog. Ničeg nema bez nje – pogledamo li u kaos, ondje je; pogledamo li u eshaton, i ondje je. Optimisti u slučaju vide samo nerazriješene uzroke pa i s pogreške žele skinuti njezin fatalni pečat. No meteorolozi mogu samo rezignirano gledati u svoje diferencijalne jednadžbe i biti svjesni da nikad neće na Božić uspjeti prognozirati kakvo će biti vrijeme na Tri kralja.

Stoga se s pogreškama još davno uhvatila u koštac matematička teorija i, da bi ih lakše svladala, razvrstala ih je. O jednoj vrsti pogrešaka, sistematskim pogreškama, govori engleska narodna pripovijetka. Pekar je godinama kupovao funtu maslaca od istog mljekara i godinama se ljutio: maslac je bio katkad teži, katkad lakši, ali nikada nije težio funtu. Na koncu je mljekara tužio sudu. Mljekar se ovako branio: „Ja sam siromašan trgovac i nemam novca za utege. Stoga sam svakoga dana od pekara kupio kruh težak funtu i njime vagao maslac.“ Klasičan primjer sistematske pogreške su brzinomjeri na automobilima, zbog sigurnosti udešeni da pokazuju deset posto veću brzinu – kada mislite da vozite sto na sat, vozite zapravo devedeset. Ukoliko znate da vaš mjerni sustav ima sistematsku pogrešku, nema problema – ako vam sat ide pet minuta naprijed, uvijek ćete znati točno vrijeme, baš kao i da ide točno. Problem nastaje ako ne znate brza li vam sat ili kasni, a služba točnog vremena nije vam dostupna. Kad bi svi imali takav sat, pogreška više ne bi bila iznimka nego pravilo.

Hrvatska vrvi sustavima koji ne da imaju pogreške, nego su isključivo od njih načinjeni. Čemu služi Ministarstvo obrane koje nepotrebno zaposlene snabdijeva autima i mobitelima? Koja je točno svrha predavanja na Zagrebačkom sveučilištu kad diplomira tek svaki peti student? Sustavi sazdani na pogrešci i sami potiču pogreške: bankarski sustav u kojem su uprave dvanaest banaka nekažnjeno isisale novac svojih štediša očito i nije namijenjen štednji nego pljački; sustav zaštite od požara u kojem se polovica dobrovoljnih vatrogasnih društava nalazi u Zagorju i Međimurju, a tek pokoje na Jadranu, izravno je odgovoran za požare; hrvatska naplata cestarina pri kojoj se može novac ukrasti na 107 načina ne služi samo izazivanju nepotrebnih gužvi nego i krađi. Sustavi sazdani na pogrešci zapravo onemogućuju ljudima da rade dobro: ako ne možete utjerati dug, ne možete ga niti podmiriti i ulazite u začarani krug nelikvidnosti; činjenica da 90 posto novih objekata nema građevinske dozvole znači da su postupak i cijena njezina pribavljanja zamišljeni isključivo zato da ljude prisile na kršenje zakona; jadnicima koji pet godina čekaju zatraženi dokument u zagrebačkoj gruntovnici preostaje samo podmićivanje; Vladimir Velnić koji je kao hrčak nagomilao osamnaest funkcija u zagrebačkoj gradskoj službi jednostavno se ne može posvetiti nijednoj. Ne vjerujete li još uvijek u postojanje sustava koji nas sile na pogrešku, sjetite se hrvatskog pravopisa i sve će vam biti jasno.

Dubina našega pada poznata je već i izvan naših granica. Stranci Hrvatsku prepoznaju kao zemlju koja ne plaća televizijske emisije, nalijeva vodu u benzin i prodaje oružje irskim domoljubima. Pekar iz one priče zakidao je na vagi, ali nije kvario utege i zadržao je svijest o točnim mjerama. No kad bi u Engleskoj svi utezi bili pokvareni, čitav bi mjerni sustav bio pogrešan (nadbiskup Bozanić rekao bi: grešan), a sudac bi pekara u nedostatku čvrste točke morao osloboditi i potom otići u penziju. Takav je hrvatski metarski sustav: svi su etaloni izgubljeni i svatko mjeri svojim aršinom. Zato je lako shvatiti da HŽ nije imao novca za popravak skretnice, ali je mogao od Zubaka kupiti stotinu automobila; da je uz relativnu zastaru od jedne godine i apsolutnu od dvije bio lud svaki direktor koji nije opljačkao vlastitu banku; da državi nije bila dovoljna polovica novca koliko uzima od Hrvatske lutrije, nego se, s dva ministra policije u njezinom upravnom odboru, okomila i na ostatak. Budući da se nalazimo u (po)grešnom sustavu, ne možemo reći da je direktorica Poštanske banke (po)griješila davši Kutli neosigurani kredit od desetak milijunčića maraka. Njezino ponašanje normalno je u našem financijskom Vrapču.

Sustavi sazdani na pogrešci razorno djeluju na ljude: ne znam je li mljekar bio naivan (poput Luke Njegovana, štediše Glumina banke koji je štrajkao glađu) ili zloban (danas bismo to nazvali revanšizmom), ali znam da je pekar bio pohlepan i licemjeran. Od toga se možemo, međutim, lako obraniti. Ako već živimo u kulturi u kojoj svatko mjeri svojim laktom, ne moramo i mi drugima svojim laktom odmjeravati. Potrebno je samo počesto pogledavati na etalon, prametar, triput mjeriti prije rezanja i neće biti problema. I, naravno, ne nadati se da ćemo ikada živjeti u nepogrešnom sustavu: Russell je upozorio da je popis svih knjiga u knjižnici knjiga koja se čuva u knjižnici, a nije obuhvaćena popisom; Gödel je pokazao da iz svakog skupa istinitih tvrdnji mora ostati isključena barem jedna istinita tvrdnja da bi on i dalje ostao skup istinitih tvrdnji; čak i bonton ima slijepu pjegu: ponude li vam naranču, uljudno je odbijte – ne postoji način da pojedete naranču i ostanete pristojni.

S greškama se treba pomiriti. Trula breskva u škarniclu, frojdovske omaške i obrezivanje s garancijom od ± 1 cm neizbježan su sastojak života. U tome ima sustavnosti – neko je jutro u autu ženu i mene sin zapitao: „A što smo danas zaboravili?“ I zato s pouzdanjem gledam u budućnost: siguran sam da mi se iza prvoga ugla smješka greška. Ili možda grješka?