Gospođa | Andrea Grgić

LI

Volim kasno ljeto u gradu. Nakon godišnjeg odmora, zdrave hrane, umjerene fizičke aktivnosti i dvije, tri pročitane knjige, vraćamo se u kolotečinu zračeći energijom na koju rijetko tko može ostati imun. Neopterećeni svakodnevicom bar na trenutak, posve iracionalno optimistički, uživamo u zadnjim danima ljeta. Baš tako blaženo pomirena sa životom i neobjašnjivo zadovoljna samom sobom, šetala sam gradom bez nekog posebnog cilja, razmišljajući nije li došlo to vrijeme kad bih mogla nabaviti kućnog ljubimca. Nekoga tko će me voljeti i za koga ću se brinuti kad djeca odu. Smješkala sam se pri pomisli na to malo biće puno ljubavi. Pred očima su mi se već odigravali prizori zajedničke igre na cvjetnoj livadi, dugih šetnji i nedjeljnih poslijepodneva na kauču uz neki dobar film. Smišljajući imena, neka sam čak izgovarala naglas i više puta ih ponavljala da čujem kako će zvučati. Odjednom, iz tog ugodnog snatrenja, prenuo me muški glas. Nemalo sam se iznenadila. Već dugo mi se nije obratila muška osoba, izuzmem li članove obitelji, šefa i uski krug prijatelja. I baš kad pomisliš da bolje ne može, život te uvjeri u suprotno. Preda mnom je stajao privlačan muškarac, malo mlađi od mene, čak bih rekla. Ljubazno se smiješio i znatiželjno me promatrao. Onako, iskreno, poput djeteta. Čudesno je kako ta opuštenost djeluje na suprotan spol. Treba se otvoriti, kažu oni iskusniji. Vratiti spontanost i radost u život. Dobre vibracije privukle su dobre vibracije i taj naočiti gospodin mi je, ničim izazvan, susretljivo nudio pomoć. Ne znam zašto, doduše, ali lijepo da se odvažio i prišao. Nenametljivo i bezopasno, ali sasvim sigurno zainteresirano, gledao me u oči čekajući odgovor. Bila je upravo dirljiva ta njegova sramežljivost. U meni se probudila zavodnica. Lijepo od njega, hvala, ali zar doista izgledam tako bespomoćno, upitala sam ga zagonetno se smješkajući. Rekao je kako mu se učinilo da sam se izgubila. Možda mi je pao tlak, dodao je. Starijim ženama se to zna dogoditi. Sjeća se dobro kako je jednom, pod pauzom, njegova kolegica iz sektora naplate tako odlutala. Našli su je u već zatvorenom zoološkom vrtu kako pred medvjeđom nastambom traži ulaz u banku. Srećom, dogodilo se samo jednom pa su to pripisali stresu zbog kćerina vjenčanja, ali bila je dosta dugo na bolovanju. Svejedno, savjetovao mi je da odem snimiti glavu jer u mojim godinama moždani udar pogađa jako puno žena. Savršeno sam zdrava, odgovorila sam i zahvalila na brizi. Bio je uporan. Objašnjavao mi je strane svijeta kako bih se lakše orijentirala u prostoru i predložio da nazovemo mog muža. Kad sam rekla da nemam muža, rekao je da nema veze, nije to tako strašno. I njegova je teta čitav život bila usidjelica, ali nikada nije zbog toga očajavala. Danas je u mirovini. Ima svoje prijateljice, kartaju, idu na kavu u kvartu i lijepo im je. Primio me za lakat i otpratio do taksija. Nikako nije mogao dozvoliti da sama odem i završim tko zna gdje. Ne bi mirno spavao. Nisam mu mogla dovoljno zahvaliti. Bio je drag. Savjetovao mi je da kupim mačku. Ili još bolje, psa. Natjerat će me u šetnju i izvući iz depresije. Usput je taksistu nekoliko puta ponovio da pripazi ako se počnem neobično ponašati. Bit će sve u redu, dobacio je i mahnuo. Sretna sam. Otvorila sam se. Sad će sve biti bolje. ♥