Gospođa | Andrea Grgić

LIII

Katkad zažalim za prošlim vremenima i gospodom staroga kova. Oni su znali sa ženama. Osvajali su ih polako, strpljivo. Čekali su onaj poseban trenutak kada bi se sve idealno poklopilo. Nakon toga, sve je išlo samo od sebe. Srećom, ima ih još nekoliko u našem gradu. Jednoga sam čak i upoznala. Lijep je to osjećaj kad se nekome svidiš, a nema one nepotrebne euforije koja nerijetko dovede do agonije. Mjesecima smo izlazili i polako se upoznavali. Dugi razgovori, izleti, posjeti zoološkom vrtu i svim gradskim parkovima podgrijavali su međusobnu čežnju i želju za novim susretom. Napokon, jedne me večeri pozvao na piće u svoj stan. Mojoj sreći nije bilo kraja. To su oni trenutci u životu kad pomisliš da možeš sve. Doista sam se potrudila. Vodila sam računa o svakom detalju. Lak za nokte, donje rublje, nakit, cipele, sve je bilo usklađeno. Čak sam i ribu stigla pripremiti za ručak. Tako razdragana i sigurna u sebe, uputila sam se u bolju budućnost. Moj kavalir dočekao me na vratima stana. Onako stasit, izgledao je baš zanosno u crvenom plišanom kućnom ogrtaču. Voli udobnost. Zna da je i meni to bitno, pa mi je pripremio šlape. Iste kao njegove. Univerzalna veličina. Nisam mogla reći ne. Dok smo tako nečujno klizili po ulaštenom parketu, oči mnogobrojnih lutaka u narodnim nošnjama bile su uprte u mene. Da, to je njegov hobi još od djetinjstva, ponosno je izgovorio. Puno putuje i ima ih iz svih krajeva svijeta. Pokazao mi je neke rijetke primjerke. Smjela sam ih dotaknuti, ali samo iz njegove ruke. Nasmiješio se onako kako ti se smiješe samo oni koji te znaju u dušu. Ipak, najdraže su mu naše nošnje. Recimo, ova otočka doista je dražesna. Mogao bi me zamisliti u njoj, rekao je, vragolasto me pogledao i nestao u susjednoj sobi. Osjetila sam neko neobično zajedništvo s lutkama koje su provirivale iz svakog slobodnog kutka. Jedna bosonoga crnka s nakrivljenom kapicom i jutenom pregačom bila mi je posebno bliska. Morala sam je primiti. Možda sam bila malo prežustra, jer joj je rasklimana ruka pala negdje duboko iza regala. Pokušavajući je dohvatiti i očito nesvjesna posebnog trenutka, nisam ni primijetila da me on već neko vrijeme promatra. Preko jedne ruke visjela mu je bogata, teška nošnja, a drugom mi je pružao ružičaste štramplice. Mislio je da će mi stajati kao salivene, promrmljao je tiho, netremice zureći u osakaćenu lutku u mojim rukama. Baš kad sam pomislila da su nas šlape dodatno zbližile, odjednom se sve što je kod mene volio počelo rasplinjavati. Ali ne odustajem ja tako lako. Predložila sam mu da zajedno odgurnemo regal. Ruka je sigurno još tamo. Hvala bogu, pristao je. Možda nam poslije ostane vremena za štramplice, dječački se ozario. Eto, život nam uvijek pruži još jednu priliku. Jedino što za ovu nisu bile predviđene šlape. U guranju regala, otklizala sam i počela nezaustavljivo padati. Poput pravog viteza, tijelom je zakrilio lutke od sigurne smrti. Riječi su bile suvišne. Pridigla sam se, obula cipele i izašla iz stana. Mislim da sutra nećemo u zoološki vrt. ♥