Gospođa | Andrea Grgić

LIX

Često nismo ni svjesni koliko sami sebi kompliciramo život. Male stvari pretvaramo u nepremostive prepreke i to nas toliko iscrpi da prave probleme dočekamo već izmučeni i bez nade u bolje sutra. Međutim, neki se sasvim dobro nose sa svakodnevnim izazovima i prilagođavaju se novonastalim situacijama bez previše priče. Baš kao i gospodin s kojim sam neku večer izašla na piće. Za njega problemi ne postoje. Kao i većina muškaraca, i on voli pivo. Nije mu čak bitno ni koje. Ne komplicira. Osim toga, veseo je. Nema s njim neugodne šutnje. Nijedna mu tema nije strana i o svemu ima svoje mišljenje. Uz takvu osobu vrijeme proleti u trenu. Jednostavno, to je čovjek koji ne gnjavi. Evo, primjerice, nije mu ni najmanje smetalo što u WC-u kafića gdje smo se našli nije bilo vode. Na njegovom mjestu svatko bi drugi poludio. Ja sam, recimo, htjela smjesta otići. Ali on ne. Ionako je svugdje isto. Pivo, vino, sok, što sad. Ima vode, nema vode. Vrlo važno. Osim toga, gdje bi stigli da ovisimo o sanitarnom čvoru. Njemu je uvijek dobro, premda je meni postajalo sve lošije. Kad je prvi put izašao iz WC-a, prijateljski me potapšao i rekao neka ne brinem toliko. Zaintrigirala me njegova prilagodljivost. Nekoliko je puta iskoristio taj nebitni sanitarni čvor bez vode. Nije ni čudo da sam mu pozavidjela. Nakon drugog povratka s toaleta pitao me zašto sam tako stisnuta. Nije uviđao razmjere moje patnje, pa sam predložila da krenemo kući. Kako god ti želiš, meni sve paše, rekao je i, za svaki slučaj, odjurio još jednom u WC. Lijepa je bila ta šetnja. Svako malo bi zastao i vrlo živo, uz puno detalja, prepričavao kako je proveo dan. Čak sam se pokušala nakratko uključiti ne bih li skrenula misli sa svoje muke, no brzo bi me prekinuo. Iskreno, moje zgode nisu bile ni sjena njegovima. I tako, sve uz razgovor, sasvim spontano, krenuo je spretno otkopčavati hlače. Pivica, što ćeš, izustio je okrećući se prema zidu zgrade kako bi, uz uzdah olakšanja, obavio što mu je došlo. Ni taj beskonačni žubor nije ga omeo da izgovori sve što mu je bilo na umu. Kad je završio, nježnim pokretom je, onako usput, odmaknuo s moga lica pramen kose koji mi je padao u oči. Noć je bila vedra i blaga. Pored nas su prolazili zagrljeni parovi, razdragani tinejdžeri u potrazi za dobrim provodom i gdjekoji šetač pasa noseći u ruci vrećicu za izmet svog ljubimca. Nešto se osjećalo u zraku. A nešto i u mjehuru. Kao nekim čudom, pored nas se ukazalo stablo. Nije bilo dileme što će uslijediti. I dok su zadnji mlazovi piva napuštali njegov čudesni organizam, iskoristio je priliku i rekao mi da uopće nisam loša, ali ako smije, savjetovao bi mi da budem malo spontanija. Prilagodljivija. Vidjet ćeš, život će ti se promijeniti, dodao je. Odmah sam ga poslušala i odjurila prema promjeni. Iza mene, u noći, neke su nerazumljive riječi nestajale u zvucima planinskog potoka, a zvuk mog vodokotlića nalikovao je najljepšoj ariji. Srećom, prilagodljivost život čini jednostavnijim. ♥