Gospođa | Andrea Grgić

LXIX

Nema sumnje, dug život zna biti i lijep. Tko uspije u tom naumu, bar djelomično, s pravom želi prigodnim i dostojnim slavljem obilježiti važne jubileje svoje male povijesti. Izredalo se tu promocija, vjenčanja, doktorata, useljenja, krstitki, rođendana i po nekoliko puta, kad odjednom hop! Prošlo pola stoljeća. Neki se zavuku u spilju u nadi da će svijet na njih zaboraviti, neki se prave kao da se ništa nije dogodilo, a neki odvažno kažu kvragu i sve, pedeset je sad i nikad više, proslavimo to kako treba. Prilika je to i za slavljenike i za uzvanike da se pokažu u najboljem svjetlu, jer kako stvari stoje, danas jesmo, sutra nismo. Evo, na primjer, moja bivša kolegica. Organizirala je slavlje svih slavlja. Isprika za nedolazak mogla je biti samo neizlječiva bolest, ali za to sam ipak previše praznovjerna. Osim toga, uvijek je postojala ona nevjerojatna šansa da ću nekoga upoznati. Hrane je bilo u izobilju, pića u potocima, čak je pozvala i ljude koje nije vidjela godinama. Godinama. Vjerojatno je i za to postojao neki razlog, ali ushićena zbog proslave, nije stigla razmišljati zašto ih je život razdvojio. Dala si je truda. Nabavila je sve kontakte. Uzbuđenje ju je nosilo. Iščuđavala se poput djeteta kako su se neki promijenili, ma ne bi ih prepoznala da ih sretne, nevjerojatno, nevjerojatno, ponavljala je grleći ih suznih očiju. Srećom, jedna se tako udebljala pa je sad ista svoja majka, inače ne bi imala pojma tko je to. Poznaje toliko ljudi, čudo jedno. Osjećala se tako dobro, tako ispravno, tako posebno. Došlo je više od pola razreda iz osnovne škole. Dobro, neki više ne žive tu, neki su spriječeni, a neki su bome i umrli. Skroz je na to zaboravila. Valjda joj zato nisu ni odgovorili na pozive koje im je poslala. Čak su došle i one dvije koje je uvijek brkala, baš lijepo od njih. Jedna je već baka, ali nikako da zapamti koja. Obje tako izgledaju. Njih je sve smjestila za zajednički stol, neka malo čavrljaju kad se već poznaju. Život je lijep, neonskim slovima svijetlilo joj je u glavi. Ovako nešto nije mogla ni u snu zamisliti. A tek pokloni. Sigurno će neke moći i dalje proslijediti. Jedino su ovi iz osnovne škole došli praznih ruku. No, dobro. Važnije joj je bilo da su sada sretni, jer tko zna hoće li si ikada u životu moći priuštiti ovakav provod svih provoda. Kako je samo plesala, kako se kretala u masi. Muž joj nije ispuštao ruku. Zaplesali su i valcer. Pjevao joj je pedeset ti je godina tek. Bio je to vrhunac večeri. Baš kad je pomislila da bolje ne može, glazba je naglo utihnula, a na slavlje je ušetao nekakav automehaničar s rezervnom gumom ispod ruke. Prilično visok i neobično naočit, morala sam primijetiti, ali nije mi bilo jasno zašto ima umjetne brkove i sunčane naočale. Gromkim glasom pitao je tko je slavljenica. Šutke je podigla desnu ruku. Lijevu je muž i dalje držao. Mlada damo, obratio joj se automehaničar, čuo sam da vam je puknula guma. Bila je previše zatečena da bi išta odgovorila. Disko kugla okretala se tiho zujeći. Ne brinite, ja sam doktor za sve, rekao je i jednim potezom strgnuo sa sebe radno odijelo. Ostao je u lijepim tangama koje su isticale ono najbolje, kako i priliči profesionalnom striperu. Iz zvučnika se prolomila glazba. Društvo iz osnovne škole oduševljeno je bodrilo svoj poklon. Lažni automehaničar bacio se na slavljenicu, sjeo joj u krilo, kleknuo pred nju držeći je za bokove. Muž je otpao negdje putem. Da bar nije pozvala njegove poslovne partnere, preznojavala se osvrćući se dok ju je lažnjak pokušavao nabaciti sebi oko struka. Radio je to vješto, snažno. U njoj se nešto prelomilo. Skinula mu je sunčane naočale i bacila ih negdje daleko, a nekolicina žena čak je poskočila za njima kao za vjenčanim buketom. Odvažnim potezom strgnula mu je brk i zalijepila ga sebi na čelo. I dok se tako pitala zašto to radi, odjednom joj se oteo krik oduševljenja. Vratila se sebi. Bio je to put bez povratka. Striper je ležao na podu, a ona je sjedila na njemu i vikala điha, konjiću moj. Kad je točka završila, od iscrpljenosti se srušila na njega i neko vrijeme ostala tako ležati. Navodno je pala u nesvijest. Hvala bogu, ništa neizlječivo. Samo lagana alergija na ljepilo od brkova. A dobro je znati i za automehaničara. Nikad ne znaš kad će ti trebati. Doista, život je lijep. ♥