Kauč na trgu | Dorta Jagić

ANTIMARTINI

hoću li ikada vlakom prolaziti onim Martinezom
u Kaliforniji i slučajno
proliti sebi u krilo dražesni antimartini
(omjer dvije trećine vode i jednom leda
svakako bez zelene masline)
zamišljam
kad ostavim kartu na sjedalu, prijeteće pismo gđi Smrt
otići ću u hodnik i živjeti kod prozora
suputnici će se kladiti na 500$ da sam
godinama pila nešto jeftino i siromašno
za stolovima u svojoj tranzicijskoj zemlji
od čega mi je narasla tako duga muška brada.
kroz prozore brzog vlaka
u lice će mi se dugo ulijevati sunce s tankom koricom
i limunom, ja ću grickati svježinu
prolazit ću vlakom tim Martinezom
brzo, oštro, opušteno
kao nož u torti
sve dok mi se jezik ne raskoli od sreće
i iz mojih riječi ne poispadaju zapečeni
čavlići po bogatoj stranoj zemlji.
voljela bih da takav vlak godinama
juri kroz topli Martinez
sve dok mi se ne poderu siromaške mrežice za kosu,
užasnuti sitni datumi i rokovi
kao stupići kašnjenja
kondukteru, molim, još jedan antimartini
neka bude vruć i vječan
prije silaska na hladni
zagrebački
kolodvorski kamen